Ravnajući 10. svibnja svečanom izvedbom Verdijeva Requiema u zagrebačkom HNK-u, pod čijom je kupolom osam godina proveo kao uspješan ravnatelj Opere, maestro Vladimir Kranjčević okrenuo je posljednju stranicu dirigentske partiture. Još o svojoj osamdesetoj životnoj obljetnici, potkraj studenoga prošle godine, najavio je oproštaj s dirigentskim štapićem. Od tada održao je četiri oproštajna koncerta – sa zborom i Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zagrebačkom filharmonijom i Akademskim zborom „Ivan Goran Kovačić“ u Lisinskom, sa Zborom HRT-a u Muzeju Mimara i zborom Slovenske filharmonije u ljubljanskoj dvorani Marjana Kozine, sve s ansamblima s kojima je tijekom višedesetljetne karijere uspješno surađivao. U HNK-u profesor emeritus potvrdio je kako je stvarno kraj.
– Sretan sam i zadovoljan što je tako završilo. Mnogi kažu kako to nije istina, on će i dalje mahati. Neće mahati! – kazao je maestro na kraju koncerta za pamćenje, izazvavši svojom duhovitošću salvu smijeha, ali i ovacija.
Još dugo, dugo, u gledalištu nacionalne kazališne kuće neće biti toliko uglednoga umjetničkog svijeta kao na oproštajnom koncertu maestra Kranjčevića. A došle su i operne dive koje su s maestrom surađivale, među njima nekoliko pjevačica koje su karijere ostvarivale i na pozornici slavnog Metropolitana u New Yorku. Ponajprije naše zvijezde Ruža Pospiš Baldani i Dunja Vejzović, a onda i dugogodišnja prvakinja Bečke državne opere Marjana Lipovšek, drezdenska primadona Ana Pusar Jerič i ljubljanska Vlatka Oršanić s respektabilnom europskom karijerom. Bile su tu i Gertruda Munitić koja je svoje vrhunce doživjela u Sarajevu, splitske dive Nelli Manuilenko i Cynthija Hansell Bakić, pa hrvatska nacionalna operna prvakinja Ivanka Boljkovac, operetna primadona Nevenka Petković Sobjeslavski, slavna zagrebačka Salome Mirka Klarić,…i to je tek djelić niske uglednih umjetnica s kojima je maestro volio surađivati.
Je li uistinu spomenuti koncert kraj dirigentske karijere?
– Znate što, navršio sam 80 godina i teško mi je. Ja to priznajem. Meni nije naporno voditi probu i koncert, ali sve što slijedi do probe i poslije probe, to mi je teško. A to je kretanje. Stanujem na četvrtom katu zgrade bez dizala; moja priprema za izlazak iz stana traje satima. Primjerice, ako imam probu u 10 sati, moram ustati u pet, vući stvari sa sobom, vraćati ih, katkad i nekoliko puta dnevno.
Znači, osjećate godine?
– Kak ih ne bi osjećal… Na svakom koraku. No, mene još sve zanima. Odlazim na koncerte, u kazalište, i jedan sam od rijetkih muzičara koji redovito prati glazbeni život u Zagrebu. Volim i dobru dramu. Čak sam i u Varaždin išao na dramske premijere. Glava mi je potpuno u redu što se tiče memorije, ali muči me koljeno, imam problema s venama, prošle sam godine imao crveni vjetar na nozi što me jako bacilo natrag, „zabremzalo“ me, mjesec i pol mirovanja. Dirigentski posao je naporan posao.
Što smatrate najljepšim razdobljem u svojoj karijeri?
– Svako razdoblje, ne mogu neko posebno izdvojiti. Bilo mi je lijepo raditi u osnovnoj školi, u srednjoj, na Pedagoškoj i Muzičkoj akademiji… U muzičkoj sam pedagogiji prošao sve osim muzičkog vrtića. Radio sam u osnovnoj školi u Rapskoj ulici, zatim u I. i IV. gimnaziji, u Gradskoj muzičkoj školi, pa u školi „ Lisinski“ gdje sam bio i direktor sedam godina, i naposljetku na Muzičkoj akademiji. Godine 2014. dobio sam počasnu titulu profesora emeritusa.
Upućeniji kažu da ste zahtjevan i strog profesor i dirigent, katkad i neugodan u reakcijama. Koliko je to točno?
– Poprilično. Strog sam i zahtjevan, ali je to u granicama normale. Mnogo toga ovisi s kim radim. Ako poznajem ansamble, onda je to druga stvar, ali ako ga ne poznajem, ako se radi o orkestru ili zboru, ja prvo propjevam ili prosviram materiju koju ćemo raditi i onda se vide mogućnosti do kud se može ići. Kroz prve dvije probe vide se granice, gornji limit. Najveća je dirigentova pogreška ako visoko postavi letvicu, a koju nitko neće moći preskočiti. Onda je to uludo utrošeno vrijeme. Nešto može biti i manje perfektno izvedeno, a da se dobije jedan lijepi dojam, jedna cjelina. Drugim riječima, nužno je kretati se, u tehničkom smislu, u okvirima mogućnosti ansambla, odnosno solista.
Ostatak teksta potražite u tiskanom izadanju!
Tekst: Željko Slunjski
Fotografije: Marko Ercegović
