Perzijski The Clark Sickle-Leaf Carpet prodan je za rekordnih, upravo začuđujućih 33,765 milijuna dolara, tri puta više negoli je itko ikada platio za jedan tepih!
A što ako je sve oko nas iluzija i ništa zapravo ne postoji? U tom slučaju definitivno sam preplatio tepih u dnevnoj sobi – zaključio je jednom prilikom u svome stilu Woody Allen. Tako vjerojatno nije razmišljao onaj koji je 2013. na aukciji u američkome Sotheby’su kupio perzijski The Clark Sickle-Leaf Carpet, do danas najskuplji tepih na svijetu, prodan za rekordnih te, kako za laike, tako i stručnjake, začuđujućih 33.765.000 dolara, tri puta više negoli je itko ikada platio za jedan tepih!
Općenito se drži da kvalitetan tepih itekako pridonosi ljepoti, ali i vrijednosti svakog doma. Radi se o stvari koja se prva primjećuje pri ulasku u neku prostoriju te središnjemu sadržaju zajedničkih prostorija doma, poput dnevne sobe. No, sve ovo vrijedi samo za obične smrtnike. Naime, vlasnici tepiha s liste deset ili čak stotinu najljepših i najskupljih ekstravagancija te vrste na svijetu, podigli su koncept kvalitete na sasvim drugu razinu. Tu se, naime, radi o kolekcionarima tepiha, za koje cijena ne predstavlja mnogo, ali zato itekako paze na kakvoću, rijetkost i starost ljepotana s poda. Takvi sretnici doslovno hodaju po milijunima. No, iako se obično tvrdi da je i najkvalitetnijim tepisima mjesto na podu te da se po njima mora hodati, spomenuti rekorderi spadaju u antikvitete koji se čuvaju uokvireni na zidu, bez utjecaja izravnog svjetla i pomno zaštićeni, baš poput najvrijednijih ulja.
Pretpostavlja se da su najranije tkanine istkane u svrhu izrade odjeće ili kao draperije s ikonografskim oblicima, vješane u hramovima za potrebe okultnih obreda. U svakom slučaju, u to doba nije bilo velike razlike između oblaganja zidova i podova. Tek na prijelazu iz 16. u 15. stoljeće pr. K., u Egiptu se pojavljuju primjeri simetrično tkanoga lana, koji pokazuju tehničko majstorstvo izrađivača tih do danas nevjerojatno očuvanih predmeta. Vjerojatno se radilo o pokrivačima za krevet, makar ni njihova uporaba na podu nije isključena.
U svakom slučaju, gotovo se sigurno ne radi ni o kakvoj novotariji, već o primjerima već široko rasprostranjene vještine. Do 5. stoljeća pr. K., vremena iz kojeg datira tepih Pazyryk, pronađen 1947. u grobu jednog skitskog princa u Altajskom gorju u Sibiru, tkanje tepiha već je doseglo vrhunac tehničkog savršenstva. I doista, strukturalno gledano, ne postoji baš nikakva razlika između Pazyryka i simetrično tkanih tepiha nastali u posljednjih 500 godina.
Sama riječ „tkanje“, pak, pokriva vrlo veliki raspon proizvodnje tkanina. Dvije najvažnije tkalačke kulture, ona pretkonkvistadorske Južne i Središnje Amerike na Zapadu te ona kineska na Istoku, ne asociraju prvenstveno na tepihe, usprkos tomu što je Kina u razdoblju između 1400. i 1800. proizvela neke od najdojmljivijih remek-djela orijentalnog tkanja tepiha. To što su ona od stručnjaka prepoznata tek u posljednjih 30-ak godina vjerojatno se može zahvaliti činjenici da, iako su orijentalni, kineski tepisi ipak ne spadaju među tekovine islamske kulture koja se stavlja u središte proučavanja istočnjačkih tepiha.
Tekst: Tomo Will
Ostatak teksta pročitajte u tiskanom izdanju!
