Petra Vukotić, 22-godišnjakinja iz Rovinja s milanskom adresom, odnedavno doktorica filozofije, čije drugo ime Petra Belle već odzvanja na međunarodnoj modnoj sceni, svoj novi izazov vidi u Los Angelesu
Postoje određene predrasude o manekenkama kao anoreksičnim djevojkama čiji se životni interesi vrte isključivo oko fizičkog izgleda i mode, često nauštrb obrazovanja, što je daleko od istine. Upoznala sam i surađivala s modelima iz svih dijelova svijeta i mogu osobno posvjedočiti koliko su takvi stereotipi neosnovani. Odlučno, ali bez imalo neke ljutnje govori nam tako manekenka Petra Vukotić, 22-godišnjakinja iz Rovinja s milanskom adresom, odnedavno doktorica filozofije, čije drugo ime Petra Belle već odzvanja na međunarodnoj modnoj sceni.
U tom poslu našla se donekle slučajno i neplanirano, studirajući u Milanu i paralelno uz fakultetske obaveze radeći za jednu od najbrže rastućih modnih agencija – Select Milano.
– Ne mogu dovoljno istaknuti koliko je bitno pronaći kvalitetnu agenciju za zastupanje. Njihova funkcija nije isključivo posredovanje i pronalaženje klijenata na tržištu, nego postoje kako bi djevojku isprofilirali, usmjerili, ali i zaštitili. Dala sam si dosta truda dok nisam pronašla onu za koju sam ocijenila da će se najviše angažirati oko mog razvoja i poslovnih prilika – napomenula je na početku razgovora.
Uz zaleđe matične agencije Relatum Zagreb i podršku Select Milana, a zahvaljujući svojoj specifičnoj ljepoti, talentu te nepokolebljivoj posvećenosti poslu, već u prvim godinama manekenske karijere dobila je priliku surađivati s prestižnim modnim kućama kao što su Versace i Max Mara te snimati kampanje za velike modne editorijale poput talijanskog Voguea, britanskog AnOthera te francuskih Purple Fashiona i L’Officiela. S posebnim oduševljenjem ističe iskustvo s Versaceom, gdje je radila kao fit model.
– To u prijevodu znači da je kreativni tim,pri osmišljavanju nove kolekcije, na meni isprobavao svoje ideje i kreacije. Bilo mi je nevjerojatno zanimljivo i inspirativno izbliza promatrati cijeli taj proces. S nama je većinu vremena bila i Donatella, koja je beskrajno simpatična i neprestano se šali, a prema modelima je vrlo brižna. Iako, daleko od toga da nema autoritet; ona je po prirodi tip šefice i njezina je uvijek zadnja – ozareno prepričava naša sugovornica. Na bujicu pitanja o svojim životnim i poslovnim iskustvima Petra odgovara spremno i bez zadrške, nasmiješena i uživljena u razgovor koji u njezinom društvu protječe spontano i u naglašeno pozitivnom ozračju. Neće vam promaknuti kako se radi o iznimno samosvjesnoj osobi koja odiše samopouzdanjem i odvažnošću, no u čijem ponašanju nema trunke nametljivosti ili arogancije. Zadivljujuće pristojna i umiljata, svoju urođenu pristupačnost iskazuje na ugodan i diskretan način.
Govori s upečatljivim istarskim naglaskom, kojega i sama komentira kroz smijeh:
– To svi prvo primijete, pa kažu da moj hrvatski zvuči melodiozno kao da pjevam. A kad govorim engleski, tada mi kažu da imam talijanski naglasak. Nedavno su mi pak rekli da talijanski govorim s prizvukom kao da sam iz Brazila. Ludo! Saznajemo usput i to da naša sugovornica osim engleskog i talijanskog tečno govori još njemački i francuski. „Učila sam i portugalski godinu dana“, dodaje. No, krenimo od početka. Zanima nas kako je uopće došlo do odluke da iz rodnog Rovinja preseli baš u Milano te kako se našla u manekenskim vodama.
– Oduvijek sam znala da želim živjeti u velikom gradu i zapravo sam jedva čekala da završim srednju školu i odem iz Rovinja. Znam da većina ljudi s kontinenta gaji predivnu sliku o mom rodnom gradu, mogu se čak složiti i da je vrlo lijep i romantičan, ali odrasla sam tamo i doživjela Rovinj kroz cijelu godinu, a u njemu, osim ljeti, nema ničega. Mi domaći pak, u tom ljetnom razdoblju kada se jedino može nešto ekstra zaraditi, uglavnom naporno radimo, pa more ni ne vidimo. Nisam stoga imala nikakve dvojbe niti strahove oko preseljenja u Milano, iako tamo isprva nisam nikoga poznavala. Jezik sam znala, to je bilo dovoljno za početak – objašnjava. U Milanu je najprije upisala studij arhitekture, no nakon završene prve godine, razočarana u koncept fakulteta koji, osim beskonačnih sati provedenih na kompjuteru i pregršt matematike, nije ponudio nimalo kreativnosti, odlučuje se prebaciti na studij filozofije na Università Statale di Milano, gdje je nedavno i diplomirala.
– U početku ni tamo nije bilo jednostavno jer sam prolazila poprilične muke svladavajući tu razinu talijanskog koja se ne može mjeriti s onom govornom. Neke sam stručne filozofske knjige čitala paralelno na talijanskom i engleskom kako bih uopće shvatila o čemu se radi – prisjeća se te dodaje kako je na filozofiji ipak uživala, što zbog zanimljivog gradiva, što zbog slobode da predmete polaže onda kad sama unaprijed odredi. I to isključivo usmeno.
Roditeljska podrška pratila ju je u svim poduzetim životnim koracima, no oko odabira fakulteta ipak s malom zadrškom:
– S obzirom na to da su oboje doktori – tata je stomatolog, a mama specijalistica opće prakse, oduvijek su se nadali da ću završiti medicinu. Vjerojatno se i dalje nadaju. Jedinica sam, pa su navikli da moram sva očekivanja ispuniti. No, evo, dobila sam titulu „doktor“ (filozofije), pa se sad ipak može reći da imamo tri doktora u obitelji – smije se Petra, dodajući kako je roditeljima beskrajno zahvalna na razumijevanju i tome što su joj cijeli život veliki oslonac.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
