Senka Dombi, uspješna zagrebačka arhitektica, nedavno je svoju disciplinu prenijela u drugo mjerilo, u seriju nakita izrađenog od 14-karatne zlatne žice promjera svega 0,5 milimetara
Senka Dombi zagrebačka je arhitektica čiji su profesionalni projekti vezani uz velika mjerila – od stambeno-poslovnih zgrada do hotelskih i komercijalnih interijera u Hrvatskoj i inozemstvu. U dosadašnjoj praksi potpisuje, među ostalim, kompleks Ban Centar (sa S. Andrijevićem i O. Barićem) i poslovnu zgradu centar 2000 u Radničkoj (sa S. Andrijevićem), te niz realizacija u Dublinu i Istanbulu, a u njezinu se radu dosljedno prepoznaju preciznost linije, redukcija i pažnja prema detalju. Nedavno je tu istu disciplinu prenijela u drugo mjerilo – u seriju minimalističkog, konstruktivno promišljenog nakita izrađenog od 14-karatne zlatne žice promjera svega 0,5 milimetara, oblikovanog u čiste kružne linije bez klasičnih kopči i suvišnih elemenata. Kolekciju je nazvala TANKA, što nije samo opis materijala, nego i referenca na istoimenu tradicionalnu japansku pjesničku formu tanka koju odlikuju sažetost i pročišćenost, te fokus na emocije i prirodu.
Kolekciju je predstavila nedavnom izložbom u Galeriji Kranjčar, a upravo od tog dvostrukog značenja – materijalnog i konceptualnog – započinjemo razgovor o tome kako arhitektonsko razmišljanje funkcionira u milimetarskom mjerilu i što se događa kada se konstrukcijski principi primijene na ljudsko tijelo.
JAPANSKI ESTETSKI SENZIBILITET
Dombi objašnjava da je kolekcija nastala iz osobne potrebe: radila ju je za sebe, promišljajući kakav bi nakit sama željela nositi. Privlačila ju je, kaže, ideja nečega gotovo neprimjetnog, ali precizno oblikovanog, krhkog na prvi pogled, a stabilnog u konstrukciji. Upravo zato odlučila se za iznimno tanku zlatnu žicu, promjera svega pola milimetra: zanimalo ju je koliko se daleko može ići u redukciji, a da forma ostane čvrsta.
– Tijekom procesa oblikovanja istraživala sam mogućnosti materijala – što se uopće može izvesti iz tako fine, krhke linije i kako postići stabilnost, a zadržati osjećaj lakoće – govori nam Senka Dombi.
Bilo joj je važno i da njezin nakit ne djeluje kao demonstracija vještine, nego kao prirodan produžetak tijela. Nakit, kaže, ne bi trebao dominirati, nego suptilno djelovati – i na onoga tko ga nosi i na onoga tko ga promatra.
– Zanimala me ideja nečega jako nježnog i suptilnog, gotovo neprimjetnog, ali istodobno precizno oblikovanog. Da bude prisutan, ali ne nametljiv – kaže.
Blizak joj je japanski estetski senzibilitet, a sama forma tanka jedan je od najstarijih kratkih oblika japanske poezije. U toj sažetosti i ograničenoj formi, koja zgušnjava doživljaj kroz emociju i motive prirode, prepoznala je model razmišljanja blizak vlastitom radu.
– Tanka, kao pjesnička forma, sažeto prenosi doživljaj – nije riječ o pukom opisu, nego o kondenziranom iskustvu koje se izražava u vrlo preciznoj i ograničenoj formi – objašnjava.
Na sličan način ona promišlja nakit:
– Za mene on nije samo ukras, nego nositelj određene emocije. On djeluje na osobu koja ga nosi, ali i na onu koja ga promatra. Kroz nakit – kao i kroz odjeću ili druge elemente osobnog izraza – šaljemo poruku. Kao što poezija nije tek formalni okvir za izražavanje osjećaja, nego i način komunikacije s drugim, tako i nakit vidim kao medij: nešto što prenosi unutarnji doživljaj prema van.
Htjela je da i nakit funkcionira poput takve pjesme – sažeto, pročišćeno i višeznačno. Kako je došla do tog vizualnog koda? Ne kroz sustavno istraživanje, nego spontano, doznajemo.
STALNO KRUŽENJE IDEJE
U kreativnom procesu teško je precizno odrediti trenutak kada se nešto „dogodi“. To nije trenutak koji se jednostavno „upali“, nego stalno kruženje ideja, dojmova i referenci, a ona je kao arhitektica, pojašnjava, navikla na kontinuirani tok promišljanja, skupljanja informacija – čitanjem, putovanjima, razgovorima, promatranjem. Sve se to taloži.
– Zato ne mogu definirati točan trenutak kada je tanka postala moj vizualni kod. Jednostavno sam u jednom trenutku osjetila da je to – to, da forma, njezina sažetost i slojevitost, odgovaraju onome što već nosim u sebi.
Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Vanja Šolin & John Pavlish
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
