Stefan Prelić, vlasnik i chef zagrebačkog restorana „Ježeva kućica“ smještenog na rubu maksimirske šume, perspektivnu karijeru profesionalnog nogometaša odlučio je zamijeniti kuharskom kapom. I danas je presretan zbog te svoje odluke…
Vjeruj u sebe i slijedi svoje snove – popularna je fraza kojom nas znalački ohrabruju autori moderne self-help literature i jedan od omiljenih lajtmotiva sveprisutnih internet gurua. Ipak, među sljedbenicima ove privlačne filozofije rijetko će se pronaći ponetko dovoljno odvažan da doista sprovede riječi u djelo, pa napusti unosan posao koji ga više ne ispunjava, odrekne se slave i novca da bi prkosno krenuo putem svojih snova. Jedan od takvih rariteta naš je sugovornik Stefan Prelić (27), vlasnik i chef dražesnog zagrebačkog restorana „Ježeva kućica“, koji je u jednom životnom trenutku, gotovo preko noći, odlučio svoju perspektivnu karijeru profesionalnog nogometaša zauvijek zamijeniti onom – kulinarskom. I nije požalio. Smještena uz rub maksimirske šume, u debelom hladu stabala, okružena tišinom koju tek katkad narušava glasanje životinja iz obližnjeg zoološkog vrta, njegova „Ježeva kućica“ privlači sve veću pažnju Zagrepčana.
– Ni u najluđim snovima nisam mogao zamisliti da ćemo u samo godinu i nekoliko mjeseci, otkako smo supruga i ja otvorili ovaj restoran, doživjeti prizor u kojem dvadesetak ljudi čeka pred terasom u nadi da će uhvatiti mjesto, jer za vikend su nam svi stolovi unaprijed rezervirani. To je bila scena kao iz neke bajke – opisuje nam Stefan pomalo euforično.
Razgovaramo u ugodnom ambijentu unutrašnjeg dijela “Ježeve kućice”, pijuckajući ukusnu kavu koju nam je sam pripremio, dok nas sa zidova promatraju crteži Ježurke Ježića, lisice Mice i ostalih likova iz svima znane Ćopićeve priče. Ponedjeljak je jedini dan u tjednu kada je restoran zatvoren, pa time i jedini Stefanov slobodan dan. Od prvog trenutka osvaja nas svojom karizmom i susretljivošću, a na brojna pitanja o svom poslovnom i privatnom životu odgovara sasvim iskreno i bez zadrške.
Rođen je u Šapcu, gradu u zapadnoj Srbiji, gdje se od malena bavio nogometom koji mu je predstavljao golemu i istinsku strast. Od svoje trinaeste godine igrao je za beogradski „Partizan“, a već s 19 odselio se u Beč i pridružio prvoj postavi nogometnog kluba „First Vienna FC“.
– Bio sam vrlo talentiran. Zabio sam u svojoj karijeri više od 350 golova, na 13 turnira bio sam proglašen najboljim igračem i strijelcem; imam doma cijelo brdo pehara i medalja. Svi su tada u meni vidjeli ono nešto – prisjeća se s neprikrivenim ponosom.
Ipak, unatoč nanizanim uspjesima i visokim očekivanjima okoline, nakon 17 godina aktivnog bavljenja nogometom, ovaj mu je sport počeo stvarati sve više stresa; jednostavno je osjetio silno zasićenje. Pritom, kako je sazrijevao, sve je jasnije uviđao da to nekako nije okruženje kojega želi biti dio.
– Više se nije radilo o igri, borbi za golove i bodove, nego o novcu, politici i interesima. Shvatio sam s kakvim sam sve likovima prisiljen surađivati, a taj njihov svijet nije me zanimao. Ja nisam od onih koji će baš s bilo kim sjesti za stol niti ću trpjeti kojekakve negativce i manipulatore u svom društvu. Nikakvi milijuni nisu mi to mogli nadoknaditi, jer uvijek ću u životu ispred novca radije odabrati duševni mir – objašnjava.
Kako bi donekle ublažio stres, počeo je učestalo kuhati za svoje bečke prijatelje, isprobavati nove recepte i posjećivati restorane kušajući razne vrste jela. Priznaje i da bi katkad „zaglavio“ do četiri ujutro gledajući kulinarske emisije, no to ga je baš opuštalo. Gastronomija je, uostalom, bila ljubav koju je gajio još od malena kad je s velikim zanimanjem običavao asistirati majci Slađani u kuhinji. Nogomet je definitivno napustio onog trenutka kad je osvijestio da više ne mari za pobjedu na utakmicama. I tada se odvažio na ozbiljan rez… Imao je 23 godine kada se iz Beča vratio u Šabac roditeljima, koji tada nisu ni slutili da je njihov sin zauvijek okončao svoju nogometnu karijeru. I da će nedugo zatim, bez previše oklijevanja, odlučiti slijediti svoj novi san…
– Ne želim djelovati bahato, ali ja sam u sebe jako siguran. Vjerujem u svoju marljivost, fokusiran sam na posao i ne priznajem prepreke. Dugi niz godina aktivnog sporta itekako te očeliči. A ja sam uvijek igrao na pobjedu. Znao sam biti prilično nezgodan u trenucima kad bismo gubili; beskrajno su me živcirale indolentne i neambiciozne osobe – govori Stefan, autentični horoskopski ovan.
Isprva su svi redom bili šokirani, roditelji posebno. No, nisu nimalo sumnjali u njega, znali su da će, čega god se primi, dati sve od sebe. Iako samouk, prijavio se za posao kuhara u nekoliko restorana, a prvi poziv stigao je iz „Korta“ u Poreču.
– Gazda me primio iako sam ga upozorio da nemam prethodnog iskustva. Prvi dan kako sam ušao u kuhinju dali su mi da pripremim lignje na žaru. „Smrznuo“ sam se jer dotad u svom životu nisam držao lignju u ruci, a kamoli ju spremao. Ipak, jelo je, uz malu asistenciju kolega, ispalo odlično. To mi je pružilo dodatnu potvrdu da je kuhanje doista ono što me ispunjava i za što sam talentiran – prepričava nam.
Zahvaljujući marljivosti i upornosti brzo je napredovao i stjecao pregršt znanja.
– Učio sam promatrajući one iskusnije i svima im beskrajno dosađivao sa svojih milijardu pitanja – prisjeća se.
Nakon Poreča, kratko je radio u jednom beogradskom restoranu s tradicionalnom hranom, da bi početkom nove ljetne sezone dobio priliku za rad u rovinjskom Grand Hotelu Park, čiji se restoran Cap Aureo tek trebao otvoriti.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Violeta Juras
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
