Legendarni Habano

Kada su Kinkyja Friedmana, popularnog američkog kantautora, romanopisca i političara kritizirali što stalno puši kubanske cigare Montecristo no.2, duhovito je odvratio: „Ja ne potpomažem njihovu ekonomiju, nego palim njihove usjeve“. I nije bio jedini, jer mnogi ljubitelji vrhunskih cigara, i pored tako eksponiranih robnih marki kao što su Cohiba i Romeo y Julieta, preferiraju baš Montecristo, jednu iz trolista najcjenjenijih i najskupljih cigara svijeta.

Montecristo je danas zapravo ime dvaju robnih marki premium cigara, od kojih se jedne proizvode na Kubi za Habanos SA, državno duhansko poduzeće, a druge u La Romani u Dominikanskoj Republici, za francusko-španjolskog monopolista Altadis SA, ogranak Imperial Tobaccoa, britanske multinacionalne duhanske tvrtke sa sjedištem u Bristolu. Sveukupno, Montecristo je jedna od najpoznatijih robnih marki cigara u svijetu i, ujedno, najpopularnija. No, otkud potječe ta fascinacija Montecristom i što tu cigaru čini tako posebnom, s pravom će se zapitati čitatelj. Tu najprije treba krenuti od korijena – Kube. Naime, kada su cigare u pitanju, Kuba zauzima najvažnije mjesto iz nekoliko razloga: tamo je Kolumbo otkrio duhan i cigaru, na njezinim se plantažama uzgaja najkvalitetniji duhan, a i povijest proizvodnje cigara nerazdvojivo je vezana uz povijest ovog karipskog otoka. Već početkom 19. stoljeća u Havani su nikle prve dvije marke cigara – Bernardino Rencurrel i Cabanas y Carbajol – čime je započela zlatna era stvaranja velikih marki koje će osvojiti svijet: Romeo y Julieta, Partagas, Montecristo, La Corona, Por Larranga, La Exepción, Ramón Allones… Francuski putnik Xavier Marmier tada je zapisao: „U Havani ne postoji ni jedna ulica bez barem jedne tvornice cigara. Svaka od njih zapošljava 20, 30, 40 ili više radnika.“

Robnu marku Montecristo, najprodavaniju u svijetu, utemeljila su 1935. braća Benjamín i Félix Menédez. Već sljedeće godine kupili su marku H. Upmann i, nešto poslije, Por Larranga. Tim okrupnjivanjem progurali su se među prva imena prijeratnih kubanskih proizvođača cigara, s ukupnom godišnjom proizvodnjom od 25 milijuna prestižnih duhanskih smotuljaka. Braća Menédez zapravo su u posao s cigarama krenula još prije Prvoga svjetskog rata, Félix kao dobavljač, a Benjamín kao prodavač, obojica u trgovačkoj tvrtci Parra, koju su otkupili 1913. te preimenovali u Menédez and Company. Deset godina poslije, uključivanjem njihova strica Alonsa Menédeza u posao, tvrtka je izmijenila ime u Menédez, García y Cia. Alonso je bio umirovljeni poslovni čovjek iz Tampe, a sa sobom je u novi posao poveo i Joséa „Pepea“ Garcíju, umirovljenog izrađivača cigara s bogatim iskustvom. Novi članovi tvrtke ohrabrili su Benjamína i Félixa da se uključe u posao proizvodnje cigara, isprva pod imenom Particulares za lokalno tržište, a 12 godina poslije uključe i u utrku s velikim „igračima“ na međunarodnom tržištu vrhunskih „purosa“, odnosno cigara proizvedenih od duhana uzgojenog u samo jednoj zemlji. Njihovo glavno oružje za napad na to tržište ubrzo će postati jedno od najcjenjenijih imena u svijetu cigara – Montecristo. Kako je cigara dobila to ime svjedočila je u svojim uspomenama Doña Dina Menédez Bastiony, kći Benjamína Menédeza. Jedne večeri u Havani, u kavani čije je ime zaboravljeno, obitelj je razgovarala o izletu na Monte Altube. U tom trenutku, poslužena im je boca Lacrima-Cristi, poznato vino od grožđa s obronaka Vezuva, pa se spajanje riječi Monte i Cristi nametnulo samo od sebe. Doduše, vjerojatno je krštenju kumovao i popularni roman Alexandrea Dumasa starijeg „Grof Monte Cristo“, što je bilo popularno štivo u tadašnjim manufakturama cigara, gdje su posebni čitači skraćivali vrijeme „torcederosima“, koji su radili na rolanju listova duhana u cigare. U svakom slučaju, planina, vino i Alexandre Dumas doista su obitelji donijeli sreću i bogatstvo, makar se tu mora priznati da francuski povjesničar Oexmelin u svome djelu „Povijest gusara i avanturista koji su se istakli na Karibima“, izdanome 1678., spominje i mjesto Monte-Cristo na otoku Hispaniola, nedaleko Kube.

Bilo kako bilo, danas čuveni logotip Montecrista – trokut sačinjen od šest mačeva, koji zatvara fleur-de-lis, stilizirani cvijet višestruka značenja – osmislio je John Hunter Morris i njegov Elkan Co. Ltd, inače tadašnji britanski distributor robne marke Montecristo. Sa sve većim uspjehom marke Montecristo, tvrtka je 1937. preselila proizvodnju iz tvornice Particulares u Upmann, koji je ostao domom Montecrista i nakon Kubanske revolucije. Kubanska proizvodnja cigara cvjetala je sve do sredine 20. stoljeća, odnosno do Kubanske revolucije. Kao naslijeđe staroga režima, nazivi proizvođača cigara, kutije, etikete i vrpce oko cigara, dakle sva ikonografija kubanske „cigarske“ slave, morali su nestati. Broj od 960 vrsta kubanskih cigara, gotovo preko noći, sveo se na samo četiri pod jednim imenom – Siboney – iza kojega se krilo monopolističko državno poduzeće Cubatabaco. Posljedica je bila instantna: kolaps izvoza! Zahvaljujući naporima londonske tvrtke Alfred Dunhill, trgovca posebnim vrstama duhanskih proizvoda, robna marka Montecristo postala je nevjerojatno popularna širom svijeta, pa i dandanas drži oko četvrtine ukupne prodaje cigara kubanskog poduzeća Habanos SA, produžene ruke Cubatabaca, koja kontrolira promociju, distribuciju i izvoz kubanskih cigara širom svijeta. Nakon Kubanske revolucije i nacionalizacije industrije cigara na Kubi 1961., tvrtka Menédez y García preselila se na Kanarske otoke gdje je obnovila proizvodnju, ali ne zadugo, jer je izgubila spor s Cubatabacom oko vlasništva prava na ime. Ipak, sredinom 70-ih, proizvodnja je ponovo pokrenuta u Dominikanskoj Republici, a sve cigare slane su na američko tržište, koje, zbog embarga, nije priznavalo prava Kube na robnu marku. Menédez, García y Cia danas pripada tvrtci Atladis SA.

Kao i sve vrhunske kubanske cigare, i Montecristo određuje višestruka fermentacija, a pri izradi se, zbog najprimjerenije snage i arome, rabe samo listovi ubrani iz sredine biljke. Po sušenju, listovi se sortiraju na one namijenjene „omotaču“, odnosno vanjskome sloju („koža cigare“), zatim one za „unutarnju kožu cigare“ te listove za punjenje („crijeva cigare“). Nakon sortiranja, listovi „zriju“, otklanja im se središnja peteljka (posao za vrlo vješte rezače-specijaliste), a potom, nakon gotovo 300 postupka, na red dolaze savijači cigara ili torcedori (najčešće žene), najcjenjeniji stručnjaci, koji mješavinom listova postižu savršen sklad snage i arome. Originalna Montecristova linija imala je samo pet veličina, a 1940-ih dodana joj je i „cijevasta“ cigara. Kada je tvrtka Menédez, García y Cia otišla s Kube, vrhunski torcedor Montecrista José Manuel Gonzalez, unaprijeđen je u direktora proizvodnje te je krenuo razvijati robnu marku. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih uveo je pet novih veličina: A, Especial No.1 i 2, Joyita te Petit Tubo. Nakon toga, lansirane su još tri veličine: No.6, No.7 i B, ali se više ne proizvode (B se još može naći na Kubi u vrlo malim godišnjim serijama).

montecristo1

Montecristova popularnost među pušačima naglo je rasla 70-ih i 80-ih, pa se marka ubrzo zacementirala na vrhu liste najprodavanijih kubanskih cigara, a cigara Montecristo No.4 postala napopularnija na svjetskom tržištu. U novom tisućljeću nastavljeno je s povremenom pojavom noviteta, pa je tako 2004. ponuđen dodatak temeljnoj liniji – Edmundo, velika cigara veličine „robusto“, koja je ime dobila po Edmondu Dantèsu, junaku Dumasova romana „Grof Monte Cristo“. Cigara Edmundo Dantès Conde 109 predstavljena je 2007., a dvije godine poslije i linija manjih cigara pod imenom Open. Uz to, Montecristo redovito izbacuje i posebna limitirana izdanja posebnih cigara, kao i tri vrste strojno izrađenih cigarilosa – Mini, Club i Purito. Ozbiljni zaljubljenici u cigare obično kažu da je Montecristo No.4 idealna cigara za početnike, a Montecristo No.2 zlatni standard prema kojem se mjeri kvaliteta svih ostalih. S tim se slaže i Kinky Friedman, cigar afficionado s kojim smo započeli ovaj tekst i, ujedno, zaljubljenik baš u Montecristo No.2, koji dodaje: „S obzirom na to da ih pušim osam do 12 dnevno, radi se o prilično skupoj pasiji, gotovo jednakoj ovisnosti o kokainu. Naime, košta jednako“.

Tekst: Edo Franjić

Tekst je objavljen u Jet Set Magazinu broj 139

Ostavi komentar