Još od pjevačke pojave Milke Trnine (1863. – 1941. ), prve Tosce londonskoga Covent Gardena i njujorškog Metropolitana, hrvatska vokalna reproduktiva u svakoj je generaciji imala po neko umjetničko ime koje je sjajilo na velikim opernim pozornicama. Dovoljno je sjetiti se Zinke Kunc Milanov, a nisku su nastavile Srebrenka Sena Jurinac, Dragica Martinis, Nada Puttar Gold, Ljiljana Molnar Talajić,Ruža Pospiš Baldani, Dunja Vejzović, Vlatka Oršanić…, a danas divljenje publike i dirigenata pobuđuje – Lana Kos.
U rujnu će proslaviti tek 32. rođendan, a iza nje su već brojni uspjesi koji je svrstavaju među naše najveće operne dive, mladosti unatoč. Lana je rođena Varaždinka (a odakle i bi dolazili takvi glasovi !?), čiji je život satkan od brojnih neobičnosti. Ponajprije, posjeduje bogomdani talent, zatim atraktivan scenski izgled, komunikativna je, govori svjetske jezike, oko sebe širi uvijek pozitivne vibracije pridonoseći ugodnoj radnoj atmosferi, pa stoga nije baš nimalo neobično što je postala miljenicom dirigenata i partnera među kojima su bili i Placido Domingo i Andrea Bocelli. Debitirala je u zagrebačkome HNK-u kao varaždinska srednjoškolka, a dirigent Vladimir Kranjčević, tada ravnatelj Opere HNK-a, povjerio joj je ulogu Kraljice noći u Mozartovoj posljednjoj operi „Čarobna frula“. S dvjema arijama, pisanim za visoki koloraturni sopran, svaka sopranistica posvjedočuje svoj maksimalni domet. Lani je to uspjelo sa 17 godina, u travnju 2002. godine!
K tome, treća je hrvatska operna pjevačica, nakon Biserke Cvejić i Ljiljane Molnar-Talajić, koja je pjevala u veronskoj Areni. O uzlaznom razvitku Lanine karijere dovoljno kazuje po strogoći poznati kritičar Gonzalo Alonso koji je u španjolskom listu “La Razón”, nakon Lanina trijuma potkraj travnja u madridskoj koncertnoj izvedbi Verdijeve opere „Luisa Miller“, usporedio Lanu s legendarnom američkom divom Annom Moffo i talijanskom Renatom Scotto. „Prekrasno pjevanje, ima timbar posebne slatkoće“, napisao je Alonso.
S kolikom se znatiželjom očekivao njezin debi u madridskom Teatro Real, dovoljno kazuje što je časopis “Opera Actual” u ožujskom broju objavio Laninu fotografiju na naslovnici i veliki intervju. A glazbeni direktor Los Angeles Opere i dugogodišnji dirigent njujorškog Metropolitana, James Conlon, koji je ravnao madridskom izvedbom, izjavio je:”Lana Kos je velika pjevačica, enormno talentirana i muzikalna. Uz to ima nešto s čim se umjetnik rodi ili ne rodi, a to je – duša“. Mora da je to prepoznao i veliki Mstislav Rostropovič koji se nakon mnogih godina dobrovoljna izgnanstva iz Pariza vratio u Moskvu i 2005. godine u Boljšoj teatru postavljao „Rat i mir“ Sergeja Prokofjeva. Dugo je najslavniji violončelist i ugledni dirigent tražio svijetom idealnu pjevačicu za ulogu Nataše Rostove, a našao ju je upravo u Lani, tada tek
19-godišnjoj djevojci.
Kako objašnjavate da iz šireg varaždinskog glazbenog podneblja dolazi toliko lijepih opernih glasova ?
– Najvjerojatnije je za to zaslužna tradicija organiziranog i sustavnog obrazovanja. Poznata varaždinska Glazbena škola djeluje od 1828. godine i jedna je od najstarijih u ovome dijelu Europe. U poraću, poslije pedesetih godina, u toj je školi pedagoški djelovala Ankica Opolski, koja je podarila glasove Nevenke Sobjeslavski, Ruže Pospiš Baldani, Franje Petrušanca, Vlatke Oršanić …, a njezine su pedagoške uspjehe nastavili mlađi vokalni pedagozi.
Kada ste postali svjesni, ili odlučili, učiti solo pjevanje?
– Nisam postala svjesna ja, nego moja profesorica Darija Hreljanović. Upisala sam srednju glazbenu školu jer sam žarko željela biti glumica, pa sam mislila kako će mi jednoga dana u tom poslu dobro doći glazbeno znanje. Već sam se tada počela pripremati s glumcima varaždinskog HNK, pokojnim Tomislavom Lipljinom i Barbarom Rocco. No, kad upisujete srednju glazbenu nude vam učenje trombona, trube…, a ja s 15 godina nisam znala čitati note. Solo pjevanje mi se zato učinilo najjednostavnije. Profesorica Darija Hreljanović je u mojem glasu otkrila veliki raspon, rekavši mi: „Dijete drago, ti si rođena za pjevanje i tvoja je obveza učiti pjevanje. To ti je dar Božji, to ti je dano,ali isto tako ti može biti oduzeto i velika je odgovornost prema tvojem talentu“.
Kako ste se osjećali kad vam je maestro Vladimir Kranjčević, kao sedamnaestogodišnjakinji, ponudio pjevački zahtjevnu ulogu Kraljice noći u „Čarobnoj fruli“. Gdje vas je on prije uopće čuo pjevati?
– Nije me nikad prije čuo… Moja me profesorica odvela k maestru na audiciju, tek toliko da me presluša. Kad me je čuo, odmah mi je dodijelio ulogu Kraljice noći, ulogu koja je velika i zahtjevna i san je svake mlade pjevačice. K tome u nacionalnoj kazališnoj kući!
Tada glas još nije bio ni tehnički postavljen, a hrabro ste se uhvatili u koštac s izazovom ? Mora da ste imali veliku tremu?
– Trema uvijek postoji! S godinama, što ste spremniji i bolji, trema je sve veća. Kad si mlad ništa ti nije problem, ali kad postaneš stariji shvatiš odgovornost. Još ako si stvorio ime, velika su očekivanja i trema mi je sve veća.
Je li vam žao što niste uspjeli studirati na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, jer ste već kao brucošica bili obasuti ponudama i angažmanima?
– Odmah nakon debija u HNK-u upisala sam studij, dok sam još bila učenica varaždinske Glazbene škole, u razredu moje varaždinske sugrađanke Lidije Horvat Dunjko. Pretpostavka je da se završi studij, s ambicijom da se jednoga dana pjeva na velikim pozornicama. A na takvim pozornicama ja sam prerano imala šansu. S 19 godina krenula sam u veliki operni svijet u kojemu me danas nitko ne pita imam li završenu akademiju, nego se zanimaju što i kako pjevam i odlazim na audicije, što je najnormalnije u opernom pjevačkom svijetu.
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
Tekst: Željko Slunjski
Fotografije: Joanna Paciorek
