Nedavno sam u nekom društvu razgovarao s profesoricom sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. – Joj da, moram to pročitati, čula sam jako dobre stvari i o njemu i o toj njegovoj knjizi “Črna mati zemla” – uzvratila je čim sam joj rekao da upravo pišem članak o Kristianu Novaku, njezinom fakultetskom kolegi kojeg još nije upoznala. – Ali, čini mi se da nešto s njim mora biti… – zastala je i tražila pravu riječ koju baš i nije pronašla. Onda je nastavila: – Pa, ne znam kako da to uopće objasnim… O njemu govore samo dobre stvari, sve same hvalospjeve… A mislim da malo tko danas može biti toliko uspješan i potpuno normalan – ponudila je objašnjenje za tu svoju sumnju. Za početak dovoljno je samo nabrojiti Novakove uspjehe. Gradi uspješnu akademsku karijeru, predaje na Odsjeku za germanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta i na Odsjeku za kroatistiku riječkog. Istodobno je vrstan i nagrađivan romanopisac čiji je roman „Črna mati zemla“ proglašen romanom godine. Povrh svega je i umirovljeni reprezentativac hrvatske karate reprezentacije, s nizom osvojenih medalja, uključujući i srebrnu medalju s europskog prvenstva 2006. godine. Sasvim je jasno kako se višestruko realiziranom Kristianu i te kako isplati posvetiti vrijeme. Startali smo s njegovoj športskom prošlošću, unatoč tomu što je zbog nedavnog velikog uspjeha s posljednjim romanom bio čest gost mnogih televizijskih i radijskih emisija.
– Teško je naći nekoga tko shvaća zašto si toliko napet i nabrijan, a još je šest mjeseci do natjecanja – prisjeća se Kristian objašnjavajući usput koliko je za brak bitno biti s nekim tko razumije športsku problematiku. Iako su već dugi niz godina zajedno, a već više od dvije i pol godine u braku, Kristian kaže kako ga je njegova supruga Mirna Šenjug Novak – trostruka europska prvakinja u karateu – isprva smatrala bahatim. Dapače, još uvijek tvrdi kako joj se tada, prije nekih petnaestak godina, on i nije previše sviđao…
– Mirna je bila glavna u ženskoj reprezentaciji, svi su je obožavali, a sa mnom je bila slična stvar u muškoj. Sve do Sayonara partija u Istanbulu 2000. godine nismo se podnosili, no onda smo nakon nekoliko pića počeli razgovarati…
Danas žive na zagrebačkoj Trešnjevci, s malim djetetom koje im često ne da spavati. Kristian (36) je europski viceprvak u pojedinačnoj konkurenciji (Stavanger, 2006.), a osvojio je još tri bronce na momčadskim natjecanjima – na svjetskom prvenstvu koje se 2002. godine održalo u Madridu, te na europskim prvenstvima u Moskvi 2004. i Stavangeru 2006. godine.
– Lijepo je biti u vrhunskom športu, za mene je to bio svojevrsni produžetak adolescencije. Ne moraš toliko razmišljati o novcu, već sanjariš o jednoj stvarnosti poprilično udaljenoj od svakodnevice i računa; družiš se s ljudima iz cijeloga svijeta koji istinski cijene to što radiš. Financijski je neovisan još od 18. godine jer je kao vrhunski športaš bio potpomognut od Hrvatskog olimpijskog odbora i svojega kluba, a dolazio je uz to na njegov račun i honorar za sate treninga koje je držao drugima.
– I kad sam postao asistent na fakultetu i počeo se baviti pisanjem, bavljenje športom, unatoč tomu, bilo mi je prva stvar u životu. Ostalo je bilo sekundarno. Teško je nekome bilo objasniti zašto provodiš minimalno četiri sata svaki dan u dvorani. U to je doba, u nekim situacijama, bilo gotovo presudno što se i Mirna bavila istim športom, pa smo tako puno jedno drugom pomagali.
Kad se 2009. povukao iz vrhunskog športa, Kristian se sve više posvećuje pisanju. A o svom prvom romanu „Obješeni“ (koji je izdan 2005. u jednoj maloj međimurskoj izdavačkoj kući, dok se još natjecao), kaže da mu je čak i pomalo drago što nije dostupan u svim knjižnicama:
Ima u njemu i jako dobrih stvari, ali sad vidim koliko se toga moglo popraviti…
Njegov posljednji, nagradom ovjenčani, roman „Črna mati zemla“ dijelom je napisan na međimurskom narječju, a prihvaćen je s očiglednim oduševljenjem i kritike i publike. U njemu pratimo život dječaka koji ne može prihvatiti da mu je preminuo otac, nego se izmješta u imaginarni svijet koji se sve više prepliće sa stvarnošću te pokušava svog nestalog roditelja na razne načine dozvati budući da jednostavno ne vjeruje da je pod crnom međimurskom zemljom.
– Kad mi je preminuo otac, nisam odmah shvatio o čemu se točno radi. Tek kasnije mi je došlo do svijesti da ga više nema, zapravo onoga trenutka kad su pristigla pogrebna kola – tako će Kristian ukratko objasniti barem dio motivacije da piše o jednoj poprilično teškoj temi. Na pitanje kako to da je rođen u Njemačkoj, u Baden- Badenu, Novak odgovara:
– Ja sam dijete međimurskih gastarbajtera. To je jedan od razloga zbog čega mi je njemački poput materinjeg jezika. Kasnije, nakon očeve smrti, preselili smo se u Vrhovljan, koji je danas dio Svetog Martina na Muri. Neki od novinara, upravo zbog Kristiana Novaka, proglasili su „početak novog doba hrvatske književnosti“. Na spominjanje velike novinarske pozornosti samo odmahuje glavom:
– Isprva se nikako nisam želio posvećivati promociji i novinarima, jer mi je kćerkica bila tek rođena. Htio sam što više vremena provoditi s njom. No čini mi se da sam i ovako, s kasnim startom, sasvim dovoljno medijski prisutan.
Njegov posljednji roman jedan je od najprodavanijih naslova sezone, a krajem prošle godine dodijeljena mu je i jedna od najrelevantnijih hrvatskih književnih nagrada, ona T-Portala za roman godine vrijedna 50.000 kuna.
– Pa mislim da bih bio jako nezahvalan kad ne bih bio zadovoljan recepcijom knjige. Nagrade, intervjui, toliko ljudi koji su mi osobno rekli da im se jako svidjela… Moram reći da mi je to sasvim dovoljno.
Na pitanje koliko ga smetaju navodi da ponekad koristi previše gerilski hrvatski jezik, poprilično udaljen od norme, Novak je sasvim jasan:
– Ja sam profesor hrvatskog, tako da standardni jezik jako dobro poznajem. No, bogatstvo narječja i govornog jezika treba iskoristiti. Književnost treba biti živa, u njoj ne treba robovati nekim strogim pravilima.
– I upravo je njegov međimurski kajkavski, koji se u romanu koristi kao autentičan, pomalo začudan, ali iznimno životan književni element, dijelom pomogao „Črnoj mati zemli“ u izdvajanju od ostalih naslova, ali i da „ucrta Međimurje na hrvatsku književnu kartu“, kako su neki kritičari primijetili. Novak već radi na sljedećem djelu.
– Ne mogu zamisliti da pišem o nečemu do čega mi nije osobno stalo. Zato sljedeći roman pišem o odnosu Roma i većinskog stanovništva u Međimurju. I to je nešto s čim sam također odrastao. Naravno, bilo je potrebno i odraditi istraživački posao kako bih došao do stabilne priče o tom kompleksnom odnosu.
Na pitanje kako mu ide s pisanjem novog romana, kaže kako mu više nije bitno koliko vremena potroši na pisanje.
– Ma, ugrubo sam zaokružio priču, tako da više nemam problema sa strukturom, sad samo tešem tekst i ponovno pišem dijelove koji bi trebali bolji. U ovoj fazi je i sat vremena fokusiranog rada dnevno sasvim dovoljno.
Kristian uz sve navedeno pjeva i u zboru „Izvor“, s kojim je u ožujku imao niz od pet koncerata s Oliverom Dragojevićem u Lisinskom. Smije se i govori:
– Ma znam, i meni se ponekad sve to čini previše, ali zaista uživam u pjevanju. „Izvor“ je moja ekipa, taj je zbor, počevši od maestre Ivane Jelinčić, pun talentiranih i pozitivnih ljudi. Pjevanje s njima me smiruje, vraća me u ravnotežu. Kao i pisanje, na svoj način. Razgovarati s Kristianom Novakom bilo je jednako ugodno kao i čitanje „Črne mati zemle“. To puno govori, jer radi se o knjizi koja bez obzira na teške teme kojima se bavi, čitatelja ostavlja zaista sretnim i ispunjenim. Zbog svega toga najbolje je odmah uzeti u ruke Novakov posljednji roman, jer čini se da bi sljedeći mogao biti vrlo
brzo objavljen…
Tekst: Neven Vulić
Fotografije: Romeo Ibrišević
Tekst objavljen u Jet Set Magazinu broj 138