Ako ste ikad vidjeli reakciju dobitnika nekog pozamašnog jackpota, sigurno se sjećate da je voditeljica bila izvan sebe od uzbuđenja, dok je sretni dobitnik bio skuliran kao da ga se to nimalo ne tiče. Je li riječ o tremi, trenutnom šoku zbog kojeg ne shvaća kako će mu se život promijeniti ili baš naprotiv – samo jako dobro zna što mu predstoji… U backstageu ga već čeka dežurni psiholog koji će mu dati prve upute kako preživjeti tako veliku količinu sreće, kako se nositi s gomilom nove rodbine, prijatelja, iskušenja i, ne manje bitno – znatnim padom raspoloženja. Da, dobro ste pročitali, istraživanja koja su provedena na tisućama sretnih dobitnika lota, govore manje-više jedno: novac je rijetke doista usrećio. A da stvar bude gora, velik broj novopečenih bogataša završi s većim minusom na računu nego što je bio prije nego što se kolo sreće okrenulo u njihovu smjeru. Je li, dakle, moguće da smo cijeli život živjeli u zabludi da nas novac može i treba usrećiti? Trebaju li se možda igre na sreću zakonom zabraniti ili barem nanovo definirati ako te financijske plime i oseke tako loše djeluju na našu psihu. To su, naime, sve bila pitanja koja su nas počela mučiti nakon što je kapitalistički svijet po tko zna koji put zapao u veliku depresiju.
PRIČA O DANU PRICEU
Bila je 2010., gospodarstvo se tek lagano oporavljalo od recesije, no dvojica znanstvenika sa Sveučilišta Princeton, ekonomist Angus Deaton i psiholog Daniel Kahneman, zadala su si ne baš lak zadatak: proučiti u kakvoj su vezi razina sreće i razina novaca, ne bi li konačno došli do brojke koliko bi trebala iznositi idealna plaća u SAD-u, a ne da se živi u iluziji i igra loto. Studija provedena na 1,7 milijuna ljudi pokazala je kako je zadovoljstvo životom doseglo vrhunac s 95 000 američkih dolara godišnje, ali je emocionalno blagostanje bilo zadovoljeno sa 60 do 75 tisuća USD. No ono što nas je najviše iznenadilo, gotovo svi ispitanici su tvrdili da su bili puno sretniji na putu prema gore, netom prije nego što su dosegnuli plato svoje sreće. A kada bi željeli podizati ljestvicu, baš poput atletičara bi se suočili s velikim frustracijama, jer razina sreće nije rasla istim ritmom. Štoviše, kao da je zapela i neće se pomaknuti ni za milimetar. Drugim riječima, našemu mozgu, ali i psihi je apsolutno svejedno zarađujemo li godišnje idealnih 75 000 ili 100 000 dolara. No, ako bismo se baš zainatili, svojski bismo se morali potruditi jer da bismo doista podigli taj nivo, trebali bismo i sve više novca. Najprije duplo, pa četverostruko, zatim osmerostruko… Tako barem kaže teorija zbog koje su Deaton i Kahneman dobili i Nobelovu nagradu. No kako je ta formula izgledala u stvarnosti?
Hm, kako drugačije reći nego da praksa izgleda prilično filmski, pogotovo kada se rezultata ovih istraživanja primio tridesetogodišnji Dan Price kojeg su mediji istog trena prozvali najboljim šefom na svijetu. Kako i ne bi kada je čovjek izgledao kao Brad Pitt, a ponašao se kao Karl Marx. Izvršni direktor i osnivač Gravity Paymentsa, privatne tvrtke za obradu kreditnih kartica i financijske usluge, u travnju 2015. svečano je izjavio da će se odreći svoje godišnje plaće od milijun dolara kako bi svim zaposlenicima dao idealnu plaću iz snova – 70 000 dolara godišnje. I tako sljedeće tri godine. Bio je to skok od 22 000 dolara koji je doista činio razliku, jer je dotad prosječna plaća na tom radnom mjestu iznosila 48 000 USD. Bio je to potez koji nisu slavili samo njegovi zaposleni nego doslovce cijeli svijet. Američki političar Bernie Sanders govorio je da je Dan postavio primjer od kojeg bi druge kompanije trebale učiti, a Ezra Klein, utjecajni liberalni bloger, je non-stop tvitao o super priči, šireći hype o najpoželjnijoj firmi na svijetu koja je uspjela u svom poslovanju pomiriti kapitalistička i socijalistička načela.
Zanemarit ćemo činjenicu da je Priceova tvrtka izgubila nekoliko nepovjerljivih klijenata, da je dvoje zaposlenika istog trena dalo otkaz, a rođeni brat i 30-postotni dioničar ga je tužio. A firma ne samo da je opstala, nego su svi zaposlenici doista bili sretniji: vodili su ispunjenije živote, manje se stresirali oko kredita i minusa, bili opušteniji, a najljepša vijest – broj novorođene djece u firmi je naglo skočio. Bili su toliko složan, energičan, vrijedan, pošten i sretan kolektiv da im ni pandemija nije mogla naštetiti. Naime, u sjajnom dokumentarcu Gorana Milića “What’s up Amerika”, Price je ispričao da je u lockdownu održao javno glasovanje trebaju li zatvoriti firmu, no većina zaposlenika je dobrovoljno pristala na drastično smanjenje plaće. Neki su čak ponudili da će raditi besplatno, a ne bi li pokazali šefu da je darežljivost zarazna, skupili su novce da mu za rođendan konačno kupe ono što si sve te godine nije mogao priuštiti – automobil marke Tesla. No, onda su se nad firmu koja je pokušala revolucionirati naš odnos prema plaćama i ukinuti pohlepu nadvili crni oblaci, jer je stiglo i nekoliko privatnih tužbi protiv Dana Pricea (u travnju ove godine su odbačene zbog nepostojanja dokaza). A u isto vrijeme pojavljivalo se sve više istraživanja koja su manje ili više revidirala teoriju o idealnoj plaći.
POKLONITI BOGATSTVO!
Tako je studija iz 2018., koju su proveli Grant E. Donnelly i Michael Norton s Harvardske poslovne škole koja je ispitala 4000 milijunaša (jer i njih bi se nešto trebalo pitati, zar ne?), došla je do novih spoznaja. Prvo: da je broj nula na našim računima doista bitan jer ljudi koji imaju deset milijuna dolara su znatno sretniji od onih koji imaju “svega” milijun. I drugo: da su daleko sretniji bogataši koji su sami stekli bogatstvo od onih koji su ga naslijedili. U prijevodu, new money više usrećuje ljude nego old money. No što ćemo sada s onom velikom crnom rupom koja se nadvila nad iznose od 70 000 dolara godišnje i kako ćemo premostiti taj nedostatak sreće s kojim bismo morali živjeti prije nego što zaradimo deset milijuna dolara?
“A što kažete da ponovimo staro istraživanje?”, predložio je Daniel Kahneman kolegi Matthewu Killingsworthu. Studija objavljena u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences na neki je način pobila tezu o idealnoj plaći iz 2010., jer ispalo je da je 33 391 ispitanik priznao da nije baš tako nesretan kako mu prihodi rastu, a pogotovo kada bi prešao iznos od 100 000 dolara. U redu, bilo je i nekih iznimaka, drugim riječima 20% ispitanika doista je imalo peh pa nije rastom bogatstva moglo osjetiti istinsku sreću, dok je 30% bilo itekako euforično.No, kao u svim velikim istraživanjima, na kraju ispadne da su neke nuspojave zanimljivije od glavnih teza i zaključaka. Naime, Kahneman i Killingsworth su slučajno spoznali da dva slobodna dana na kraju tjedna vrijede kao otprilike četverostruka razlika u prihodu! A i Donnelly i Norton su u svom istraživanju došli do svojevrsnog ironičnog zaokreta kada su otkrili da ipak postoji nešto što megamilijunaši mogu učiniti kako bi “dobili” još više sreće. Jednostavno – pokloniti svoje bogatstvo!
Piše: Aleksandra Orlić
Ilustracija: Freepix
