Novinar, komentator, televizijski urednik, a posljednjih petnaestak godina i poslovni čovjek te vjerojatno najupućeniji Hrvat u poslove televizijskih sportskih prava, Zagreb i svoju Peščenicu zamijenio je tišinom i mirom zagorskih brega
Vozio sam zagorskim autoputom do Krapine, skrenuo na cestu prema Radoboju i podno Strahinjčice pronašao odvojak prema domu Ivana Blažička, novinara, komentatora, televizijskog urednika, a posljednjih petnaestak godina i poslovnog čovjeka, vjerojatno najupućenijeg Hrvata u poslove televizijskih sportskih prava.
Da nije bilo Google Mapsa nisam siguran da bih pogodio zaselak u kojem već gotovo godinu dana živi sa suprugom Lidijom, četiri mačke i psom Aaronom, strahovito veselom mađarskom vižlom. Mala Gospa je, u Radoboju je „prošćenje“, a dobri običaji nalažu da se taj dan ne smije raditi na zemlji. Tišina je fantastična, samo ptice i potpuni mir.
– Danas nemam obveza u Zagrebu pa sam ostao doma. Imao sam ideju flaksati, ali supruga i susjeda Štefica zabranile su mi svaki rad na zemlji. Ne smije se na Malu Gospu…
Ovo nije samo vikendica, vi ste se doista preselili u Zagorje?
– Točno. Supruga i ja, ako moramo prenoćiti u Zagrebu, spavamo u hotelu. Nemamo više ništa u Zagrebu. Ovo tu nam je dom. Iz Zagorja putujemo na posao u Zagreb i vraćamo se doma. Prije osam godina kupili smo 9 tisuća kvadrata zemlje, čekali pune dvije godine dok nismo dobili sve papire i tek kada smo imali sve dozvole napravili smo svoj novi dom. Iako da, ideja je prvotno bila da to bude vikendica, ali onda je došla korona. Prvi lockdown smo proveli ovdje, posadili voćke, napravili vrtove. Dok su se ljudi u Zagrebu mučili po stanovima, mi smo radili na friškom zraku. Nakon toga odluka da se za stalno preselimo bila je laka.
Ali vi ste dečko s Peščenice, supruga je cura iz Dubrave. Otkuda vama, gradskoj djeci, ljudima s asfalta, ideja da živite na selu?
– Prvo – korijeni. Moj je otac iz Risvice, njezini su iz Marije Gorice – znači krv je dobrim dijelom zagorska (smijeh). A onda, meni je Pešča bila okvir Zagreba, u grad sam odlazio samo ako sam baš morao. Njegoševa ulica, pa Kušlanova škola, igralište u Kušlanovoj, „Klinček“; do Maksimira pet minuta lagane šetnje. Šezdeset godina – sasvim dovoljno.
Uostalom, Zagreb mi je blizu, samo 40 minuta…
Tako ste brzi?
– Točno toliko mi treba od dvorišta do posla. Sad se firma preselili na Jankomir, pa stižem čak i brže. Jedno sam vrijeme u Zagrebu radio na početku Aleje Bologne i putovao s Peščenice. Ako nisam pobjegao malo ranije s posla, nakon četiri popodne putovao bih do doma i sat vremena. Morao sam proći kroz centar grada – Ilica, Zeleni val, pa na Zvonimirovu. Sad sam za pet minuta na autoputu i začas u Zagrebu.
Moram reći da mi je drago mi je da ste pristali na ovaj oproštajni intervju, dugo ste odbijali…
– Hej, hej, kakav oproštajni? Pristao sam na intervju, niste mi rekli da ga vodite kao oproštajni. Ni od koga se ja ne opraštam, barem ne još. A pristao sam zbog vašeg glavnog urednika, užasno naporan tip, zivka, moli, prijeti, užas jedan… (smije se)
Spremate se u penziju?
– Ne baš danas, ali uskoro.
Dobro se držite, niste li još premladi za mirovinu?
– Navršio sam 60, uskoro će i šezdeset i prva. A imam i 35 godina staža, to me kvalificira za raniji odlazak u mirovinu. I hvala na komplimentu, ali temeljna je ideja otići mlad u mirovinu. Što ću u mirovini kada ostarim (smijeh).
Piše: Juraj Mihović
Fotografije: Luka Stanzl (Pixsell)
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
