Da biste bili originalni, za pisanje o Ivani Vrdoljak Vanni treba prebirati po rječniku. Naime, Podravka rođenjem, a Zagrepčanka življenjem, plave kose, specifična glasa i interpretacije, sasvim je osebujna pojava u našem zabavno-glazbenom svijetu. Originalna u poslu koliko je i svaki pravi, istinski ljudski čin originalan. Dosljedna svojem ukusu i principima i tako već 25 godina. Što je najvažnije, publika je takvu voli. Dokazala je to odazivom na nedavni koncert u Lisinskom kojim je obilježena stvaralačka obljetnica jedne od naših najcjenjenijih pjevačica.
U studenome ste koncertom u Lisinskom obilježili 25 godina karijere. Što smatrate svojim najvećim dosezima u pjevačkom razdoblju koje je iza vas?
– Koncert u Lisinskom možda bih čak nazvala najvažnijim trenutkom u mojem 25-godišnjem pokušaju da od estradnog bauljanja napravim nešto slično umjetnosti. Mislim da će se i publika, koja je tamo bila te večeri u prepunoj dvorani, složiti sa mnom. Godinama skupljam i stvaram pjesme koje su čekale ovakav trenutak, trenutak da ponovno ožive u novim aranžmanima koje su osmislili super talentirani i obrazovani glazbeni aranžeri; raspisale su se note i sve su to pod ravnanjem Zdravka Šljivca odsvirali najbolji klasični instrumentalisti koje imamo u Hrvatskoj.
Za taj sam se koncert pripremala mjesecima, a sanjala o njemu godinama. Haljine za tu večer mi je, kao i mnogo puta ranije, osmislila Matija Vuica, pa mogu reći kako je to bio 100 posto „made in Croatia“ proizvod. I upravo me veseli to što su neke pjesme, ili samo refreni, postali i ostali dio nečije svijesti, podsvijesti, integralni dio odrastanja i sazrijevanja, uspomena ili opisa sadašnjosti.
Po čemu se taj koncert razlikovao od tri prethodna?
– Ovoga puta sve smo prilagodili Zagrebačkoj filharmoniji. Nije uopće bilo mojega benda, pa tako ni bubnja, ni bas ni električne gitare. Sve su pjesme zvučale drukčije a nijedna nije izgubila ništa od svoje osobnosti, dapače. Recimo, pjesma „Ledeno doba” je zbog aranžmana kojeg je osmislio i raspisao Goran Kovačić (koji je i svirao klavir te večeri) dobila dimenziju kakvoj se publika nije mogla ni nadati, pa su nas tri puta prekidali pljeskom. To je inače pjesma koju rijetko izvodim…
Pa opet, Ante Gelo je za klasik „Tek je 12 sati” napravio upravo ono što sam i željela – aranžman koji je rasplesao dvoranu i prikazao Filharmoniju i u drukčijem svjetlu.
Ugostili ste dvije pjevačice: djevojčicu Miju Negovetić i opernu divu zagorskih korijena Valentinu Fijačko. Neobično, nije li?
– Zajednička im je – izvrsnost. Valentina je priznata, realizirana i formirana sopranistica, k tome i ljudina kao osoba, a Mia je neuobičajeni potencijal, bez formalnoga glazbenog obrazovanja instinktivne snage, dokaz da se pjevač rađa, a ne stvara.
I da, imate pravo, sjeverozapadna Hrvatska dala je najbolje operne pjevače, Valentina samo ponosno nastavlja niz te neosporne niti pjevačkog talenta.
Jesu li Vam ispunjene želje?
– Da. I odmah su se rodile neke nove…
Starije pjevačice vole uspoređivati svoje pjevačke početke s današnjim uvjetima. Kakva su vaša iskustva?
– Eh, ja baš to ne volim jer su mi to najdosadniji dijelovi tuđih intervjua. Nemamo ništa od toga da čeznemo za divnim vremenima koja su prošla i sigurno je da se neće vratiti ni ponoviti. Kada veličate prošlost, indirektno priznajete da se ne snalazite u sadašnjosti, a to je loše. Prihvaćam sve što vrijeme u kojem živim nosi, a prošlosti sam zahvalna jer me stvorila i oblikovala.
Kako je, zapravo, sve počelo u rodnoj Koprivnici?
– Otkad znam za sebe, zamišljam se kao pjevačica; u vrtiću, o temi „Što želim biti kad odrastem” nacrtala sam se na pozornici s mikrofonom. Još uvijek imam taj crtež… Poslije, tijekom školovanja, shvatila sam da s lakoćom učim i da mi neki predmeti idu bolje od ostalih, pa sam počela smišljati svoje buduće zanimanje kao prevoditeljica ili nešto takvo. Kako u mojoj rodnoj Koprivnici tada nije bilo obrazovnih usmjerenja koja bi zadovoljila moje sklonosti i interese jer smo bili zorni i, naravno, neuspješni primjer socijalističkog modela reforme školstva, priznajem da sam godinama patila slušajući i štrebajući marksizam, socijalističko bankarstvo i knjigovodstvo te ostale predmete koji s realnim životom nisu imali veze.
Sebi za gušt sam prevodila strane pjesme koje sam slušala, učila i pjevala, pa sam sama sebi davala dodatne sate engleskog jezika. S jednim takvim hitom – „What a feeling” iz filma „Flashdance” prijavila sam se na Prvi glas Koprivnice i pobijedila. Nekoliko dana prije toga sam s roditeljima otišla u Graz kupiti odjeću za nastup. Sjećam se da mi je bilo neugodno koliko je za naše prilike ta haljina bila skupa, ali tata je bio odlučan da dobijem styling kakav zaslužujem. Mama je bila realnija i uvijek je govorila da je karijera pjevačice neodređena, nestalna i obavijena velom tajnovitih i rubno moralno upitnih aktivnosti koje jedna cura mora poduzeti da bi to postala. Tata se vjerojatno isto toga pribojavao, ali ni tada, pa ni nekoliko godina kasnije, ništa ga nije spriječilo da „razveže štednju” i plati mi snimanje demo snimki u Zagrebu.
Jeste li uživali potporu roditelja u svojem odabiru pjevačke egzistencije?
– Koprivnica nije Split i nema baš nikakvu tradiciju odgajanja glazbeno-scenskih talenata, nema čak za to razumijevanja ni senzibiliteta. Podravcima je prenemaganje na pozornici aktivnost koju toleriraju nekom drugom. Podravske narodne pjesme su čeznutljive i elegične, kao i slike podravskih naivaca. Ne postoji u podravskom nasljeđu običaj da se skupi nekoliko muškaraca, prestanu raditi to što trenutno rade i zapjevaju!
Naravno da se pjeva, ali pjeva se onako usput, radeći nešto drugo – pjeva se radeći na polju, komušajući kukuruz ili kad se vraća s polja, ako niste preumorni. Naravno, pjeva se na svadbama, tj. – svatima. I tih se starinskih podravskih svati sjećam kao u magli. Jednom je tata donio magnetofon i snimio zvuk cimbala, violine i tamburice koji su svirali na jednoj od tih svadbi. Hoću reći, u Podravini ne odaberete pjevanje kao profesiju, odaberete pjevati usput, a ne za život. Uz takvo nasljeđe, mojim roditeljima nije bilo jednostavno prihvatiti moju životnu odluku. Morala sam najprije dokazati da uspješno studiram i da se trudim na fakultetu, a ako baš imam slobodnog vremena i pristojne istomišljenike uz sebe, mogu i pjevati. Tako sam 1993. godine došla do apsolventskog stupnja na Filozofskom fakultetu, a istodobno i do prvog megahita, pjesme „Tek je 12 sati”. Tada sam dala nejasno obećanje sebi i roditeljima da ću jednom taj faks i završiti, ali da se moram zapravo posvetiti glazbi. Faks nisam završila.
Kako danas vaši najbliži gledaju na vaš život i profesionalnu karijeru?
– Moja mama je, zapravo, ponosna iako zna da se jako trudim i da mi nije uvijek lako, sestra je navijač, fan i kritičar, djeca me podupiru ako ih baš tražim da se uključe. Već su do sada naučili odgovoriti na pitanje „kol’ko je sati” sa „da, tek je 12 sati”, a suprug je u svemu sa mnom 100 posto tako da zna sve o tome. Katkad ima “business as usual” dana, ali uglavnom nije tako. Nisam zagovaratelj principa po kojemu moja obitelj mora biti stalno inficirana mojom karijerom, a to najviše vrijedi za moju djecu. Moraju imati svoj životni prostor bez opterećenja karijerom svoje majke.
Ta karijera ne služi da bih njih opterećivala, već samo kao primjer da za ono što voliš raditi u životu, moraš biti spreman na žrtve, odricanja i neuspjehe.
Tekst: Željko Slunjski
Fotografije: Mediteran film
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
