U Zagreb je došao na studij biologije, ali Đaniju Stipaničevu nije bilo suđeno potiho pjevušiti u laboratoriju, već svojim tenorom oduševljavati kazališnu i koncertnu publiku. Ovaj 48-godišnji Šibenčanin, diplomirani profesor biologije, prve „javne“ nastupe imao je pod prozorima studentica u studentskom domu, ali otad se mnogo, mnogo toga promijenilo. On slaže nagrade i niže kazališne angažmane, ima samostalnu glazbenu karijeru i nastupa sa Četiri tenora, a njegov dalmatinski šarm rezerviran je samo za jednu damu – suprugu Nelli s kojom ima dvije kćeri, Karlu i Laru.
Ulovili smo vaš baš uoči snimanja za omot novog CD-a. Nestrpljivi smo, što na novom albumu vaša publika može očekivati?
– Da, moja stara prijateljica i umjetnica fotografije Mare Milin po drugi se put uhvatila tog posla s punim povjerenjem da će od mene izvući bilo što što bi sličilo pristojnom muškarcu (smijeh). Album će biti u cijelosti s pop zvukom, pa čak u nekim pjesmama i s rokerskim štihom u aranžmanu.
Tako smo htjeli prije četiri godine kada smo izguštirali „Dalmaciju od kamena“, moj prethodni album u potpunosti obojen svim onim što predstavlja Dalmaciju u najljepšem svjetlu. Na njemu su publici već poznati singlovi: Bajke, Laž, Pet slova, Slušam more, Dobrodošla.., kao i tri nove pjesme koje zaokružuju priču mog trećeg studijskog albuma.
Znači, treći album je tu… Jeste li, kao šibenski student u Zagrebu, kada ste znali zapjevati u klapi Dalmati, mogli pomisliti da ćete jednog dana imati ovakvu glazbenu solo-karijeru, nastupati u kazalištima, izdavati CD-ove… Jeste li počeli pjevati samo radi „gušta“, ipak ste studirali biologiju, ili ste već tada gajili neke veće glazbene snove?
– Rijetko kad nešto planiram jer se ti planovi obično rasprsnu u oblaku lijenosti, inertnosti i preispitivanja. Tada, kada sam pjevao po studentskim domovima s kolegama i prijateljima u klapi Teuta koja je ubilježila tek nekoliko službenih nastupa, nisam mogao slutiti ovakav razvoj situacije, pogotovo ne kazališni dio moje priče. Sve je tada bilo iz moje perspektive maglovito, ali lijepo i nesputano. Pjevali bismo u (naravno) ženskim paviljonima na Savi (Studentski dom Stjepan Radić), a studentice bi se izmigoljile iz svojih soba i donosile nam ono što su imale ili donijele od svojih kuća. Ipak, ulaskom u klapu Dalmati, tada najjaču klapu u državi, i ambicije su se počele polako stvarati, barem u natruhama. No razvoj situacije je više produkt slučajnih događaja, a ne ciljane, planske podloge. Tako je i najljepše, naravno ako „upali“.
Predstava „Jesus Christ Superstar“ nekako je prijelomna za vašu karijeru, tada je vaš talent bio naveliko zamijećen. No, osim uobičajene debitatnske treme, vi ste imali i dodatnih poteškoća na premijeri, zar ne? Sjetite li se ikad nezgode s mikrofonom… Što se zapravo dogodilo?
– Da, do angažmana u toj predstavi me dovela jedna slučajnost, kada sam u jednoj televizijskoj emisiji upoznao velikog Vladu Štefančića koji me se sjetio nekoliko godina kasnije i pozvao me u „Jesus Christ Superstar“. To je bio moj prvi doticaj s glazbenim teatrom uopće jer dotad nisam imao u fokusu mjuzikl niti rock operu, osim paušalnog poznavanja „Jalte“ i „Gubec-Bega“. Trema je bila velika, ali me nije pokosila već gurala naprijed. No, na premijeri, nedugo nakon početka predstave, mikrofon zalijepljen na čelu natopio se znojem i prestao funkcionirati. Tada sam se našao u takorekoć bezizlaznoj situaciji. Na glavi perika, kostim sa haljinama i plaštom, nemoguće intervenirati do pauze. Tada sam čuo komentare tipa: „Tko je ovaj? Gdje su ga našli uopće?“ itd… No u drugom činu provrio je i dišpet, a i glavna arija Isusa je u drugom činu, te se sve na kraju završilo kao u bajci. Trenutak izlaska na scenu i podršku ansambla Komedije te reakciju publike u Lisinskom nikada neću zaboraviti.
Poslije toga su uslijedile brojne druge predstave – kako se osjećate sada, već kao iskusna zvijezda, na kazališnim daskama?
– Lijepo, smireno, ali i dalje sa entuzijazmom pred svaku novu predstavu. Ansambl kazališta Komedija kao i sva atmosfera gore na Kaptolu 9 je jedinstvena. U takvom pozitivnom okružju, raditi je pravo zadovoljstvo. Mnogi nam i zavide na tome.
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
Tekst: Marjana Filipović Grčić
Fotografije: Romeo Ibrišević
