Prije pedeset godina osnovan je Parni valjak, a na čelu te impresivne glazbene priče stoji Husein Hasanefendić Hus, gitarist, skladatelj i tekstopisac koji je u očima mnogih personifikacija ovog benda
Nije lako zamisliti hrvatsku glazbenu scenu bez Parnog valjka, benda koji je već gotovo pola stoljeća sinonim za strastvenu svirku, bezvremenske hitove i emotivne tekstove. Na čelu te impresivne glazbene priče stoji Husein Hasanefendić Hus (30. 1. 1954.), gitarist, skladatelj i tekstopisac koji je u očima mnogih personifikacija Parnog valjka.
Čovjek čiji su tekstovi i skladbe postali soundtrack života brojnih generacija na ovim prostorima, rođen je u Banja Luci 1954. godine. S obitelji je ubrzo došao u Zagreb, gdje je odrastao trenirajući tenis i hokej, i jašući konje na hipodromu. Svirao je u školskom tamburaškom orkestru, no kad je na radiju čuo Beatlese, znao je što će biti njegov životni poziv. U dobi od 17 godina počeo je svirati gitaru u Grupi 220 Drage Mlinarca, a već kao 21-godišnjak osnovao je – zajedno s Akijem Rahimovskim – svoj vlastiti bend Parni valjak, preuzevši ulogu glavnog autora i vođe. Valjak je od tada prošao kroz brojne promjene, izazove i preobrazbe, ali nikada nije izgubio ono najvažnije – strast prema glazbi.
Zahvaljujući Husovom autorskom talentu, Valjak je stvorio niz nezaboravnih pjesama – od “Stranice dnevnika” i “Lutke za bal”, preko “Uhvati ritam”, “Jesen u meni”, “Sve još miriše na nju” i “Moja je pjesma lagana”, pa do “Ljubavne”, “Molitve” i “Zastava” – hitova koji danas zvuče jednako svježe kao i onoga dana kad su prvi put izvedeni. Hus nije samo vrhunski autor i glazbenik, on je i rijetko pozitivna osoba, što mogu posvjedočiti mnogi njegovi kolege, a može se naslutiti i iz njegovih stihova: “Moje zastave uvijek su iste boje, nad njima ljubav caruje, moje zastave nikad na pola koplja, ljubav se ne predaje”.
Kad je prije pola stoljeća osnovao Parni valjak, Hus nije ni sanjao da će toliko dugo trajati na sceni, ali članove benda ipak je šokirala prerana smrt legendarnog pjevača Akija u siječnju 2022. godine. Bez svog najstarijeg glazbenog suputnika, čovjeka s kojim je osnovao bend i prošao kroz sve karijerne uspone i padove, Hus je ipak odlučio nastaviti svoju glazbenu odiseju, s mladim Igorom Drvenkarom u ulozi novog pjevača i frontmena benda.Neposredno uoči godine u kojoj će Parni valjak proslaviti 50 godina postojanja, Hus je ljubazno pristao na razgovor za naš časopis, premda se tek bio vratio s napornog koncertnog gostovanja u Zurichu. Najprije nam je morao odgovoriti na pitanje kojim novinari u gotovo svakom intervjuu posljednjih godina gnjave Micka Jaggera i Keitha Richardsa…
Prvo pitanje koje ću vam postaviti rezervirano je samo za najveće legende rock’n’rolla: Imate li još uvijek energije za nastupe? Uživate li na pozornici?
– Mislim da je strast ključ svega. Kad te nešto veseli, ništa nije problem i spreman si podnijeti određene žrtve. Napori ne padaju teško, a zapravo te i svijest o tome na neki način tjera da se koliko-toliko pokušavaš održavati u formi. Za sada evo uspijevam (smijeh). Osim toga i publika dodaje energiju.
Stigli ste, eto, do pola stoljeća postojanja…
– Neminovno je da tih 50 godina na neki način iskomuniciramo, ne možemo to sakriti niti ima razloga za to. Međutim, meni osobno to nije neka napeta stvar. Ipak, ima u tome nešto posebno. Čitava naša priča je na neki način izvanserijska. Ne znam postoji li neki pandan, ali ostati bez frontmena nakon 46 godina, pa se odlučiti ići dalje i na kraju zaživjeti ozbiljno… to je velika stvar, nema puno takvih primjera. Recimo Queen – a s njima nas najčešće uspoređuju – kad je Freddie Mercury umro mislim da oni nisu nekih deset godina nastupali, a onda su odlučili raditi dalje na valu nostalgije. Mi smo imali potrebu nastaviti, iako to nije bilo preko noći. Bila su ona dva, hajdemo ih tako nazvati, oproštajna koncerta u čast Akija, u Zagrebu i u Puli, i nakon tog pulskog koncerta zapravo smo shvatili da sutra nema ništa. Da je mrak. Da nema ničega. I onda smo krenuli razmišljati o tome kakva nam je budućnost. Razilazimo li se? Nitko nije bio egzistencijalno osuđen na bend, ali zbog te strasti koju sam spominjao – ne bih želio zvučati patetično – zbog ljubavi prema glazbi, i u krajnjoj liniji zbog moje potrebe da pišem pjesme, odlučili smo ipak krenuti dalje. Poanta je u sljedećem: nije mi do proslave 50 godina benda i probat ćemo ne forsirati previše tu priču.
Ipak, obljetnicu ćete na neki način obilježiti. Zasad je najavljen koncert u Splitu – i novi album.
– Da, da, otvaramo sa Splitom, 14. veljače u dvorani Gripe. Bit će serija koncerata koji će, uvjetno rečeno, biti obljetnički koncerti. Možda ćemo u repertoar ubaciti neku kronologiju, retrospektivu, ali to nije suština naših svirki. Nismo nastavili zato da bismo putovali, svirali stare pjesme i bili nešto kao vlastiti cover band (smijeh). Naša namjera je bila da otvorimo novu stranicu. Novi album smo mislili objaviti već 2024. jer imamo dovoljno pjesama, ali još uvijek radimo na nekim novim, pa kada zaključimo, to je to, to smo mi u ovom trenutku, album ide van. Promovirat ćemo ga tijekom 2025. Dakle, svirat ćemo i nove i stare pjesme – koje mi zovemo obavezno štivo – i vjerujem da će svi doći na svoje.
Akija Rahimovskog naslijedio je Igor Drvenkar. Zašto ste izabrali baš njega?
– Bilo je raznih kombinacija, ali svakako smo htjeli izbjeći sličnosti s Akijem. Dakle, nismo pokušavali naći kopiju jer to je objektivno nemoguće. Aki je bio zaista jedinstven i pokušavati njega na taj način zamijeniti, izmisliti nekog klona, nije dolazilo u obzir. Čekali smo da se dogodi neki klik, a to se dogodilo s Igorom. Ja zapravo prije nisam znao za njega, nitko od nas nije. Ne mogu se sad točno sjetiti, ali mislim da ga je predložio Bero, kojemu ga je preporučio naš bivši član Bruno Kovačić. Rekao je da je taj mali odličan pa smo ga pozvali na probu. Dvije probe nam je otkazao pa smo već pomislili s kim to imamo posla (smijeh), ali imao je dobro opravdanje, korona ga je zdrmala i bio je sav nikakav. Na kraju je došao na probu, ne baš u top formi, još uvijek je trpio posljedice korone. Međutim, nekako je prvo na onoj ljudskoj razini kliknuo. Zračio je jednom nevjerojatno pozitivnom energijom, imao je nešto što osvaja ljude, imali smo dojam da ga poznajemo sto godina.
Naravno, njegov glas je drugačiji, njegova interpretacija je drugačija. Nevjerojatno mi je u kolikoj je mjeri on u međuvremenu napredovao i kako se razvija. Ušao je u jedan proces koji je zaista drastičan. Kod nas nema milosti. Mi puno sviramo, imamo puno proba. On je znao, recimo, nakon probe od tri sata s Brkom otići u njegov studio i onda na matrice snimati vokale da bi ih mogao preslušavati i da bismo ga mogli korigirati. Ništa mu nije bilo teško. Baš je ozbiljan radnik, glazba mu je sve. Tako da se pokazao kao sjajan odabir.
Piše: Darko Vlahović
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!