Budući da je karijera Nine Kraljić, zbog pobjede u natjecateljskoj emisiji „The Voice“ i potom sudjelovanja na finalnoj večeri Eurosonga 2016. u Stockholmu s pjesmom „Lighthouse“, usko vezana uz televiziju, teško da ima ikoga u Hrvatskoj tko nije čuo za tu 27-godišnju pjevačicu. Još iste godine Nina je osvojila nagradu Porin u kategoriji „Novi izvođač godine“, a u inozemstvu je prepoznata kao neobičan izvođač svojevrsnog spoja world musica s elementima skandinavske, irske i orijentalne glazbe, status koji je 2016. potvrdila i svojim sjajnim debi albumom „Samo“.
Zato i ne čudi da je Nina prihvatila činjenicu da se njezin prirodni izraz temelji na glazbenoj multikulturalnosti. Poznata je i po brojnim suradnjama (Matija Dedić, Igor Geržina, Jacques Houdek, Dunja Knebl, Doris Karamatić, Aljoša Šerić…), a kad smo s njom razgovarali, početkom ožujka, upravo je intenzivno snimala materijal za čitav niz singlova te se pripremala za koncert 29.3. u zagrebačkom klubu Tvornica pod imenom „Zaljuljali smo svijet“. K tome, u siječnju je European Broadcasting Union objavio listu na temelju glasanja za najbolje pjesme u povijesti Eurosonga, na kojoj je „Lighthouse“, među tisućama pjesama, zauzeo 172. mjesto i plasirao se, uz „Neka mi ne svane“ Danijele Martinović i „Marije Magdalene“ Doris Dragović, u tri najbolje predstavnice Hrvatske. Zato smo s Ninom razgovor i započeli tom viješću.
Godi li vam taj plasman?
– Pa, definitivno da, pogotovo s obzirom na to da za to sad prvi put čujem (smijeh). To je lijepa vijest. Ja sam, zapravo, od početka u Eurosong ušla bez kalkulacija, kako ulazim i u sve drugo. Dakle, isključivo zbog glazbe i teksta pjesme. Naime, ne pjevam ništa što mi osobno nešto ne znači.
Kakva vas sjećanja vežu za Eurosong?
– Pa, vežu me pomiješani osjećaji. Ali, ne bih ništa mijenjala. Ja sam jedna od onih koji na sve gledaju kao na školu. No, sa sadašnjim iskustvom, drukčije bih se postavila oko nekih stvari i vjerujem da bi mi onda iskustvo bilo ugodnije.
Ja sam tu školu prošla pred jako velikim auditorijem, što je zapravo super, jer što god da mi se sada dogodi, znam kako reagirati.
Znači, profitirali ste od svega?
– Jesam. Imam kod kuće i jedan „Lighthouse“ svijećnjak koji po noći svijetli i za mene je postao nekakav simbol mog profesionalnog opredjeljenja, prije svega da nastavim beskompromisno i dalje. Kroz iskustvo Eurosonga naučila sam mnogo o pristupu glazbenoj industriji, ali i o samoj sebi. Meni je Eurosong bio jako zanimljiv, jer sam to natjecanje gledala od malena. Poslije, doduše, ne toliko često, jer vrlo rijetko gledam televiziju. Više sam Netflix, chill i Playstation cura (smijeh).
Vrlo ste brzo, u godinu dana, od pobjede na „Voiceu“ stigli do Eurosonga i Porina. Gledajući iz današnje perspektive, je li to bio najsretniji put do slave?
– Pa, najprije, ja sebe ne vidim kao slavnu osobu. Još uvijek se posve normalno vozim tramvajem, živim u malom stanu… Ne znam uopće što znači slava. Radim ono što volim i imam sreću da su to ljudi prepoznali i da imam dragu, inteligentnu publiku koja razumije da u onome što radim nema kalkulacije. Moj je stav da umjetnik na pozornici mora biti onakav kakav i jest u životu. Na žalost, to u stvarnosti često nije tako. Moj je glavni cilj biti svoja. Inače se ne bih ni bavila glazbom.
Kako to da ste se opredijelili za multikulturalni world music?
– Ni to nije bilo ništa kalkulirano, već mi je došlo prirodno, po osjećaju. Ja tu glazbu jako volim i to je dio mene. Ima mnogo stvari koje volim, pa onda puno toga i završi u mojoj glazbi (smijeh). To je mješavina žanrova i stilova koji me najviše inspiriraju, koje duhovno osjećam i u kojima najviše mogu iskrenoga i dati.
Jeste li razmišljali i o inozemnom tržištu?
– Jesam, ali moram priznati da tu baš nisam snalažljiva. Naime, kod toga se uglavnom radi o korištenju poznanstava. No, kako ja živim u svome svijetu, u njemu za to nema mjesta. Ako se dogodi, dogodi. Evo, nakon Eurosonga, imala sam turneju po Češkoj i Slovačkoj, gdje sam nastupala u svim tamošnjim najvećim dvoranama, a poslije i na mnogim predivnim mjestima, uključujući i ambijentalne prostore, poput nacionalnih parkova, palača, utvrda, galerija… Sjajno je što vam glazba može donijeti u život.
Tekst: Velimir Cindrić
Fotografije: Mare Milin
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
