GABI NOVAK: Savršenstvo jedne karijere

 

Gabi Novak, prema riječima poznatog pjesnika Zvonimira Goloba (1927. – 1997.), „pripada interpretatorima koji su u velikoj mjeri autori pjesama koje pjevaju“. Elegancija i finoća kojom zrače njen glas i interpretacija, kao i snažno izražena osobnost, zaista zaslužuju koautorstvo u mnogim njezinim skladbama.

Upravo to, uz seriozan pristup, perfekcionizam, istančan ukus u odabiru suradnika i materijala te decentan stil i fini senzibilitet, omogućili su da karijera prve dame zabavne glazbe, kako Gabi volimo nazivati, bez kompromisa i uzmaka, traje tako dugo na iznimno visokoj razini. Ili kako je to, uspoređujući ju s drugim velikim hrvatskim pjevačicama, u „Knjizi o Gabi“ (2021.), napisao autor Siniša Škarica: „Gabi je sve ono drugo – intimnija, delikatnija, distancirana i snena, s pritajenom vatrom“, što dokazuju čak dva box seta „Gabi Novak: Diskobiografija Vol. 1 i Vol.2“, nedavno objavljena u izdanju Croatia Recordsa, s ukupno 12 CD-a, odnosno 258 snimaka.

Ljubimica publike, čija je karijera meteorski rasla zajedno s fenomenom domaćih festivala, rodila se 1936. u Berlinu, u braku inženjera Đure Novaka, Hvaranina koji je tamo studirao, i Njemice Elizabeth Reiman, djevojke koju je upoznao na kupalištu u Hvaru. Izgubivši rano oca, Gabi je život na Hvaru ubrzo zamijenila onim u Zagrebu, gdje se je, u teškim poslijeratnim godinama, preselila s majkom. Talent za crtanje odnjegovala je na grafičkom odjelu Škole primijenjene umjetnosti, no sudbina je htjela da karijeru u studiju za crtani film zamijeni onom estradnom.

Iako su njezini pjevački počeci vezani uz džez, Gabi je prvim nastupom na Zagrebačkom festivalu 1959. započela put koji će je voditi brojnim uspjesima. Prva dva desetljeća obilježile su skladbe kojima je definirala svoj jedinstveni stil („Što je ljubav“, „Grlice u šumi“, „Duga je, duga noć“, „Pamtim samo sretne dane“, „Kuća za ptice“…), s osobito jakom 1970. („Vino i gitare“, „Sve što znaš o meni“, „Pusti me da spavam“ i „Malo riječi treba kad se voli“). Premda je razdoblje od 80-ih bilo manje produktivno, Gabi je i dalje nizala velike hitove („On me voli na svoj način“, „Tebe volim drukčije“, „Nada“, „Hrabri ljudi“…). Vrlo osobnoj verziji pop-jazza, ponajviše zahvaljujući sinu Matiji, vratila se 2003. iznimno hvaljenim albumom „Pjesma je moj život“, čije su skladbe, većinom iz pera supruga Arsena Dedića, činile okosnicu nastupa na zagrebačkoj Jazzarelli 2009., festivalu posvećenom ženskim džez izvođačima. Snimka tog nastupa, (CD/DVD) priskrbila joj je 2010. godine čak osam nominacija za nagradu Porin, od kojih je osvojila četiri (Porina za životno djelo dobila je još 2006.). Bio je to veliki uspjeh kojim je iznenadila mnoge („pa i samu sebe“, primijetit će Gabi). Uz podsjećanje na dosadašnju bogatu, 60-godišnju karijeru („Strašno je to i reći“, nasmijat će se Gabi), knjiga i dva reprezentativna diskografska izdanja bili su i više nego dovoljan povod za razgovor s ovom jedinstvenom pjevačicom.

Ove godine objavljena su antologijska izdanja s vašim cjelokupnim diskografskim opusom, a k tome još i „Knjiga o Gabi“, koja nosi podnaslov „Soundtrack naših života“. Što ta izdanja znače vama – rekapitulaciju života i glazbene karijere?
– Točno tako sam ja to i prihvatila. Mislim da je to najljepši mogući naslov za nekoga tko na sceni traje toliko dugo. Siniša Škarica je toliki znalac, tako pametan, pedantan i posvećen svome poslu, da je i u ovom slučaju napravio i obnovio toliko toga značajnog za moju karijeru, nečeg čega ni ja sama nisam bila svjesna. Tako da doista mogu uživati u toj savršeno napravljenoj knjizi koja me predstavlja kao jedinstvenu pojavu iz generacije koja je došla nakon Ive Robića i koja me podsjeća na mnoge stvari za koje nisam niti vjerovala da sam uopće uspjela napraviti u životu. Ali ako čovjek gleda na to da se radi o šezdeset godina karijere, onda je to neminovno jedan veliki opus. Tako da to doista i jest soundtrack moga života, a vjerujem i publike koja me pratila jer oni te pjesme neminovno vežu i uz trenutke svojih života.

Budi li preslušavanje tih materijala i čitanje knjige nostalgiju, osjećate li zadovoljstvo…?
– Ima i zadovoljstva i nostalgije. Znate, moja je karijera tekla u nekakvim etapama. Ne da sam se ja mijenjala kao pjevačica, nego su se mijenjali ljudi oko mene, oni koji su sa mnom radili. Već u samom početku imala sam sreće što sam izazvala zanimanje kod najboljih. Od toga da me zapazio Bojan Adamič, da sam došla u kontakt s Miljenkom Prohaskom, Boškom Petrovićem…, pa imala prilike održati važne koncerte. Tu sam izazvala veliko zanimanje, a poslije mene su brzo došli i drugi pa je stasala jedna sasvim nova generacija. Mislim da sam zanimanje izazvala vrstom odabranih skladbi, bojom glasa i uopće nekom posebnošću. Izdvajala sam se od neke estradne šablone. I nisam željela pjevati bilo što.

Poznato je da ste tijekom karijere bili izbirljivi i pjevali isključivo skladbe koje su vam u potpunosti odgovarale. Je li to bilo svojevrsni stav dive ili beskompromisnost?
– Ne, nikako dive, već samo stvar integriteta. Poludim kad netko spomene da sam diva. Imamo mi diva koliko god hoćete… Ja sam Gabi i samo sam to što jesam. Znate, uvijek sam bila motivirana dobrim tekstovima, ali i meni je trebalo vrijeme za razvoj. Počela sam vrlo mlada, s 20 godina. Čovjek jednostavno mora postupno odrastati i ne zaletavati se.
Ali, svakako sam išla na odabir kvalitetnog materijala i dobrih suradnika. I tako je to do danas.

Imate li dojam da vam je karijera išla glatko?
– Kada sam malo stagnirala, jer ne možete stalno biti na vrhu, uvijek se pojavilo nešto novo. Ti su mi trenuci dali razmišljati i čekati priliku. Tako je došla i moja velika serija 70-ih, u doba velikog procvata glazbe – džeza, šansone, sjajnih festivala… To mi je dalo golem poticaj. Znate, ja sam bila pjevačica maloga glasa ali velikih emocija. Ja te emocije prenosim na publiku i upravo zato mnogo razmišljam o tome kakav je tekst, kakva će biti glazba, aranžman, gdje će se snimati… Jer to se sve mora idealno posložiti da se postigne ta emocija. Da o svemu tome nisam vodila brigu, ja danas više ne bih bila Gabi Novak.

Piše: Velimir Cindrić
Fotografije: Marko Todorov (CROPIX) & Nera Šimić (CROPIX)
& Arhiva Croatia Records

Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar