U vlažnoj sobici zid se ledi od hladnoće. Zima je, sniježi. Samo u srcu Gaje Viktora Piteše, mladog studenta rudarstva porijeklom iz trogirske zagore, ugodna je toplina. Svojoj dragoj piše najnježnije ljubavne retke. Zahvaljuje joj na njenoj osobitoj pažnji koju je osjetio otvorivši košaricu s najukusnijim hvarskim delicijama pristiglim uz pismo i stručak mirisnog cvijeća. Paketić ispunjen ljubavlju doputovao je najprije brodom iz Staroga Grada u Trst, pa onda još vlakom u studentski austrijski gradić Leoben. U desnom kutku Viktorova pisma stoji datum 27. Veljače 1904. godine…
“Vadeći iz obvoja tvoje pismo, opazim da je nešto ispalo. Gle! Pomislim u sebi: dvije ljubice. Pale su na bijeli snijeg kano mrtve ptice, ali pod njima se snijeg počeo topiti… Silna ljubav koja je u tim ljubicama počivala, bila je to ljubav tvoga srca” – napisao je tog jutra svojoj Hvaranki zaljubljeni student. U šest godina koliko su bili razdvojeni, Viktor je ljubljenoj Flori iz stare starigradske obitelji Boglić, u 227 pisama, nekoliko razglednica i četiri telegrama ispisanih krasopisom, zabilježio najljepšu ljubavnu priču s početka 20. stoljeća. Zahvaljujući njihovoj unuci Flori Turner Vučetić, povjesničarki umjetnosti, novinarki, kritičarki i bivšoj savjetnici za kulturu s londonskom adresom, koja ponosno nosi ime svoje bake, u ljubavi dvoje mladih stotinjak godina kasnije i mi možemo uživati. Gospođa Turner Vučetić napisala je ove godine objavljenu kuharicu “Ljubavne slastice”, namijenjenu svim nepopravljivim romantičarima, nostalgičarima za nekim davnim vremenima kada se muškarac, poput junaka iz Zagorkinih romana, izabranici svoga srca udvarao pišući duga ljubavna pisma, šaljući cvjetnim motivima urešene razglednice, a naklonost pokazivao blagim cjelovom u obraz.
Ljubav kažu ide kroz želudac, pa je zaljubljena Flora svome Viktoru slala puslice, starogrojske paprenjake, sir, grožđe, srdele u savuri, demejanice vina i prošeka, a jednom čak i kuhanog jastoga s domaćom majonezom. Sve svoje ljubavne recepte mlada Flora vrijedno je bilježila prije i tijekom braka sa svojim dragim. U nasljedstvo ih je ostavila svojoj unuci, strastvenoj kuharici, baš kao što je i ona bila.
S autoricom kuharice susreli smo se nekoliko dana nakon zagrebačke promocije “Ljubavnih slastica” u predvorju Muzeja za umjetnost i obrt, njenom bivšem radnom okruženju. Uz jutarnju kavicu, dodirujući srebrni broš u obliku dva lovačka psa koji je njezin djed poklonio baki, Flora se mislima vraća u djetinjstvo, u veliku kuhinju svoje imenjakinje.
– Sjećam se svog prvog ulaska u mirisnu kuhinju moje none. U početku sam se malo bojala te stroge starice austrougarskih manira čiji je odgoj imao striktna pravila. Djevojčice moraju naučiti biti dobre domaćice, plesti i dobro kuhati, govorila bi mi. Danas sam joj zahvalna na tome. Prenijela mi je silnu ljubav prema okusima Dalmacije.
– prisjeća se Flora koja se pred upis u srednju školu s mamom, tatom i starijim bratom Antom Gajom, iz rodnog Hvara pomalo nevoljko preselila u nonin i nonov stan na splitskim Bačvicama. Na Hvaru se mogla nesmetano prepustiti igri i svakodnevno boraviti u prirodi, dok su u Splitu vrijedila neka potpuno druga pravila… Mnogo nježniju stranu svoje bake, upoznala je tek mnogo godina kasnije. Nedugo nakon bakine smrti, u ormaru njene bračne sobe, pronašla je skrivenu drvenu kutiju sa svilenom roza vrpcom. Dok je s uzbuđenjem odvezivala vrpcu, Flora nije ni slutila da će pronaći silna ljubavna pisma i time postati čuvarica obiteljske povijesti… Fatalni susret njene tada 18-godišnje bake i tri godine starijeg djeda zbio se 8. kolovoza 1903 u starom središtu Splita gdje je Viktor živio s roditeljima. Flora je tog dana bila u posjetu splitskim rođacima, a ta novonastala ljetna ljubav Viktora je toliko ošamutila da mu je devet dana trebalo da smogne snage i napiše prvo pismo. “Tražio sam način na koji bi mogao izraziti Vam sve moje najiskrenije i vjerne osjećaje koje gajim u svom srcu naprama Vami, velecijenjena gospođice. Napokon, odlučio sam ono što mi od toliko vremena na srcu leži, predati ovom kukavnom papiru: Gospođice ja Vas ljubim” – napisao je tada svojoj budućoj supruzi za koju se vjenčao u hvarskome Starome Gradu u rujnu 1909. godine. Florina pisma nažalost nisu sačuvana, ali iz djedovih odgovora i komentara te citata iz njezinih pisama, njihova unuka saznaje o osjećajima i žudnjama svoje bake.
Poput ljubavi Flore i Viktora, “Ljubavne slastice” su se dogodile nenadano. Prvo izdanje bilo je na engleskom jeziku, tiskano povodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Radeći tad kao savjetnica za kulturu u hrvatskom veleposlanstvu u Londonu, u suradnji s grupom volontera i Sir Johnom Ramsdenom, bivšim britanskim veleposlanikom u Hrvatskoj, pripremala je proslavu dobrodošlice Hrvatskoj. Uz predstavljanje prirodnih ljepota, kulture, povijesti, arheologije, arhitekture…, nedostajala je – naša kuhinja. Pronađene materijale iz drvene kutije trebalo je stoga urediti, ukoričiti i udahnut im novi život:
– Kroz ljubavnu priču svoje obitelji željela sam Britancima pokazati da su Hrvati već početkom 20. stoljeća studirali u inozemstvu, da su se žene školovale, da Hrvatska ima građansku tradiciju s izraženom srednjoeuropskom komponentom. Na engleski jezik prevela sam dijelove nonovih pisama koji su se odnosili na hranu, ali i recepte jela koja mu je moja baka slala. Kako su u Leoben uglavnom stizale slastice, naša sugovornica je kuharicu oplemenila i nekim slanim receptima iz bakine bilježnice. Tako su se tu našla najmirisnija dalmatinska jela poput nadjevenih telećih prsiju, artičoki s bobom, divjih šparoga, hvarske gregade, pašta fažola, zeca na lovački način, nonine juhe, bravetine u očinku, brujeta od jegulja…
Budući da su Flora i Viktor zbog njegova namještenja inspektora državnih željeznica, neko vrijeme zajedno živjeli u Austriji i Italiji, u kuharici su i neka jela iz tih krajeva, ali i recepti koje je razmjenjivala sa zagrebačkim prijateljicama poput zagorske torte. Uglavnom, “Ljubavne slastice” postale su idealno štivo za predstavljanje dinamike hrvatske gastronomije koja ujedno prikazuje i regionalni položaj Hrvatske u srcu Europe.
Za hrvatsko izdanje, mnogo raskošnije od britanskog, autorica je 176 stranica uresila mnogim fotografijama iz obiteljske kuće. Tu je vjenčanica u kojoj se Flora udala za Viktora, stari vezovi, bočice za ulje i ocat, obiteljsko suđe, srebrni pribor za jelo… Zanimljivo, neobična ljubav nije mimoišla ni Florine roditelje. Gradonačelnik Hvara Romuald Vučetić i njegova buduća supruga mlada ravnateljica škole koja se doselila iz Splita, primijetili su se na uskršnoj procesiji gradom. Zaljubljeni gradonačelnik svojoj dragoj pjevao je pod prozorom i tako je sve počelo…
– A i ja sam neizlječivo romantična – priznaje nam Flora.
Drugog supruga, Erica Turnera, kustosa Victoria Albert Museuma, upoznala je u Londonu dok je kao kustosica zbirke metala Muzeja za umjetnost i obrt bila na stručnoj specijalizaciji u najvećem svjetskom muzeju primijenjene umjetnosti. Ljubav na daljinu održavala se neko vrijeme, sve dok se Flora 1983. godine sa 12-godišnjim sinom Franom iz braka s Tonkom Maroevićem uglednim hrvatskim pjesnikom, prevoditeljem, likovnim i književnim kritičarem, nije preselila u London. Iz braka s Turnerom Flora ima sina Georgea:
– Bez obzira na dugogodišnju uspješnu muzejsku karijeru, znala sam da dolaskom u London moram početi ispočetka. Tada je na BBC-u djelovala redakcija BBC World Service na 42 jezika. Položila sam novinarske ispite i postala suradnica, spikerica i prevoditeljica za hrvatsku sekciju BBC-a. Budući da sam još u Zagrebu radila kao likovna kritičarka, odlično sam se snašla u ulozi novinarke
– zanimljivih 12 godina na BBC-ju prisjeća se s velikim osmijehom na licu. Nakon novinarske karijere, sljedećih je 12 godina radila u našem veleposlanstvu. Kao prava čuvarica hrvatske kulturne baštine, u hrvatske muzeje vratila je brojna vrijedna umjetnička djela. U Trogir je tako vratila kamenu skulpturu Bogorodice iz 15. stoljeća kipara Ivana Duknovića, a tu su i djela Andrije Medulića, Ruđera Boškovića, Julija Klovića…
– Uzbuđenje je upravo neopisivo svaki put kad pronađete neki predmet. Kada sam prvi puta ugledala tu trogirsku Bogorodicu na zidu, u privatnom dijelu jedne londonske antikvarnice, prošli su me trnci i rekla sam si: „O, Bože, ova Bogorodica kao da me zove…“ I danas, kada sam u mirovini, ta neumrla želja i strast za otkrivanjem se ne smiruju, i dalje me prati neopisivo veselje i uzbuđenje prema umjetnosti, susretu s umjetničkim djelima – govori nam, dodajući kako i dalje volontira u Britansko-hrvatskom društvu u Londonu.
Svestranost su od majke naslijedili i sinovi. Frane, također povjesničar umjetnosti i novinar, posljednjih pet godina radi u Beču u odjelu za slobodu medija OSCE-a, dok George, koji je diplomirao povijest, ekonomiju i međunarodne odnose, trenutačno radi kao slobodni novinar. Florinu neizmjernu ljubav prema Hvaru i te kako prepoznaje i cijeni njezin suprug. Za rođendan ju je osobito obradovao unikatnim prstenom male arhitektonske fantazije Hvara u tri boje zlata s potpisom britanske dizajnerice nakita Vicky Ambery-Smith. Dugo toplo ljeto na Florinom otoku samo što nije
počelo, Hvar više neće biti samo fantazija na Florinom prstu. U staroj kamenoj kući okupit će se roditelji, djeca i maleni unuci Luka i – Flora. Kuhinja će opet zamirisati na hvarske delicije iz nonine bilježnice, obiteljska tradicija će se nastaviti, povijest ponavljati…
Tekst: Ivana Orešić
Fotografije: Romeo Ibrišević
Tekst objavljen u Jet Set Magazinu broj 138
