Kad je sa samo 24 godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca 2003./2004., Filipa Juričića novinari baš i nisu prepoznavali. Na fotografiji s te dodjele priznanja, na kojoj Filip u ruci drži osvojeni kipić, s njim je u društvu glumica i tada voditeljica popularnog Big Brothera Darija Knez. No, u potpisu ispod slike stajalo je samo – Darija Knez… Mlađahni se Filip, koji je tada bio na samom početku onoga što će se poslije pretvoriti u uspješnu karijeru afirmiranog kazališnog, filmskog i televizijskog glumca, zarekao: Jednog dana, svi će znati tko sam!
U tome je i uspio – dvadeset godina nakon što je diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, njegovo lice poznaju svi. Preko malih ekrana i popularnih telenovela kao što su “Ljubav u zaleđu”, “Larin izbor” i “Na granici”, ušao je u domove diljem Hrvatske i regije. Na filmskom smo ga platnu gledali u filmovima “Tu” Zrinka Ogreste, “Seks, piće i krvoproliće” Borisa T. Matića, “The Show Must Go On” Nevija Marasovića i drugima, a svoje vrhunsko glumačko umijeće stalno iznova potvrđuje na daskama koje život znače – još od 2007. u jednoj od najgledanijih i najdugovječnijih hrvatskih predstava svih vremena “Kako misliš mene nema?!” te, ponajprije, u kazalištu Komedija, gdje je zaposlen od 2014. i gdje ga, u ovoj sezoni, gledamo u predstavama “Mnogo vike nizašto”, “Ludnica s tenorima” i “Zaljubljeni Shakespeare”.
U svojoj matičnoj kući na Kaptolu Filip upravo igra u prvoj kazališnoj produkciji “Velog mista” Miljenka Smoje, koja je premijeru imala 3. ožujka, a osim što glumi, snima reklame, sinkronizira crtiće i još štošta drugo, uz sve to je i tata koji ozbiljno shvaća svoje obiteljske obaveze.
Prošao je, kaže, sve glumačke mladenačke amplitude, okusio slavu i popularnost, odradio brojne naslovnice i intervjue, i sada može reći da je – potpuno ispunjen i zadovoljan. Za naš smo časopis porazgovarali o njegovom glumačkom putu, prioritetima i vrijednostima, o nagradama, pristajanju na kompromise, o glumi kao vokaciji i životu u glumi.
S obzirom na to da smo se jedva uspjeli dogovoriti za ovaj susret, čini mi se da ste u gužvi do neba. Na kojim sve projektima trenutno radite? Kako sve to stignete, imate li namjeru usporiti?
– Ove sezone baš dosta radim u kazalištu. Prvo smo radili Shakespeareovo “Mnogo vike ni za što”, a onda “Velo misto”; od početka sezone sam na probama, imam sve više predstava, što znači probe jednom ili dvaput dnevno, a onda često i predstava, pa se opet navečer vraćaš u kazalište. Onda uvijek uleti i neki glas u reklami, pa neki crtić, sad sam nešto i snimao nekoliko dana… Između svega toga odvija se obiteljski život i sve one obaveze vezane uz djecu. Vrlo mi je intenzivno, ali ja zapravo volim taj ritam i to mi odgovara. Bitno mi je da tu i tamo uhvatim koji vikend, da mogu negdje pobjeći od svega, ispuhati se, i onda se vratiti u taj radni ritam. U koroni sam odlučio da se više nikad neću žaliti. Kad je sve to počelo, bilo je zabavno mjesec-dva, a kasnije mi je sve postalo besmisleno. Bio sam privilegiran da sam dobivao plaću a nisam radio, ali nikako mi se to nije sviđalo. I tada sam se zarekao da jednog dana, kad se vrati normalan ritam, više nikad neću kukati nego da ću biti sretan da se mogu baviti svojim poslom.
Znači nikada se ne umorite od glume?
– Umorim se, ali ne od glume, jer gluma uvijek nosi nešto novo, uvijek je to neki novi projekt, neka nova šansa, novi lik, nova radnja. Imao sam neki kriznih situacija u životu kad mi je stvarno svega bilo dosta, ali to je jako kratko trajalo i nikad nisam pomislio da sam izabrao krivi posao ili da bi mi bilo zanimljivije baviti se bilo čim drugim. Sad, nakon 20 godina karijere, nažalost više ne spadam u mlade glumce i kužim da sam skočio za jedan razred što se godina tiče, ali nisam se zamorio, nije mi toga dosta, dapače – veselim se budućnosti i želio bih još puno toga raditi i napraviti.
Odakle crpite entuzijazam?
– Entuzijazam je u samom poslu koji uvijek donosi nešto novo. Svaka nova predstava je kao da si došao u novi razred: šiljiš novu olovku, uzimaš novu gumicu i krećeš ispočetka.
Dolazite iz umjetničke obitelji, vaš otac Pero Juričić također je glumac. Što je to što vas je “vodilo” na vašem profesionalnom putu; je li to bio instinkt, volja, ambicija? Što vam se čini kad pogledate unatrag, koja je osobina bila ključna za vaš uspjeh?
– Uvijek kažem da bih svojoj djeci više od uspjeha i novca poželio da im se u životu dogodi ono što se dogodilo meni – taj jedan klik koji sam doživio kad sam se počeo spremati za Akademiju i kad sam shvatio koliko mi je strašno interesantno biti netko drugi, govoriti tuđe rečenice, ali i čitav taj proces pripreme, rada na ulozi. Oduvijek sam živio s glumom, provodio vrijeme s tatom u kazalištu, nešto sam malo kao klinac išao i na dramsku, ali to se poslije pogubilo, sve do tog trenutka kad mi je postalo apsolutno jasno da želim samo to i ništa drugo. Da nisam tada upao na Akademiju, išao bih na prijemni idućih deset godina. Bio sam u to potpuno siguran, kao da se u meni nešto prelomilo. Mislim da je to nešto najljepše što se čovjeku može dogoditi. Osobito danas, u ovom ludom kapitalizmu kad ljudi tako jako puno vremena provode na poslu, mislim da raditi nešto što ne voliš mora da je pakao, jer krize se događaju čak i kad voliš to što radiš. Tako da ja mislim da sam stvarno blagoslovljen i sretan čovjek što sam u jednom trenutku točno znao što hoću i evo sad, nakon 20 godina rada, ništa se u meni nije promijenilo, nema tog posla koji bih radije radio. Gluma je moj poziv i to sam siguran da želim raditi do penzije, a i poslije.
Kad smo kod uspjeha, kako gledate na njega? Je li uspjeh samo nusproizvod vašeg posla i tako mu pristupate ili…?
– Sad će možda zvučati glupo ili kao da pecam komplimente, ali ja stvarno ne znam što je to uspjeh, niti se osjećam uspješno. Ja u sebi stalno mislim da se može bolje, nikad nisam do kraja zadovoljan, uvijek mislim da bi trebalo više i nemam neki osjećaj da sam nešto napravio. Možda je baš to taj neki entuzijazam za koji ste me pitali, a koji me vuče naprijed. Ne znam što je to uspjeh, ali znam sigurno da je to nešto što jako kratko traje, nekoliko dana, mjesec, godinu, a u našem poslu stalno moraš ispočetka, stalno se moraš dokazivati, u prvome redu samome sebi. Mislim da je jako opasno kad netko uspjeh doživi kao neko trajno stanje, to je put koji nikako nije dobar za dalji razvoj.
Imali ste samo 24 godine kad ste dobili nagradu hrvatskog glumišta. Što vam je to značilo; je li to bila ključna prekretnica u vašoj karijeri? Koliko vam općenito znače nagrade?
– Naravno da mi je to puno značilo, nagrade su jako dobar poticaj, pogotovo za mladog glumca. Nagradu sam dobio s 24 godine a onda sam s 25 i 26 bio nominiran i mislio sam da je to normalno, da ću od sad uvijek biti nominiran, da to tako ide, a onda više nikad nisam sjedio u HNK-u (smijeh). Dvaput sam vodio dodjelu, ali nikad više nisam bio nominiran. Ima jedna zgodna anegdota s te dodjele; ja sam bio jako ponosan, otišao sam si kupiti košulju, sredio se. U to je vrijeme moja kolegica Darija Knez vodila Big Brother, a tamo je bilo puno novinara i fotografa koji su naravno hvatali zvijezde s ekrana. Kad me vidjela, Darija me pozvala da se slikamo zajedno. Poslije je u Storyju izašla fotografija nje i mene koji u ruci držim nagradu, a ispod je pisalo – Darija Knez. Tada sam se zakleo da će jednog dana svi oni znati kako se ja zovem (smije se). To je isto dobro, što mi se rodio taj neki inat, jer mislim da je za glumca dobro da ljudi znaju tko je on. Obavio sam od tada sve naslovnice i intervjue i sad mogu dozirati, nije mi to više tako bitno. Hoću reći da sam imao sreću da sam sve to mogao i probao, zadovoljio sam tu potrebu u sebi i sad sam smiren. Ne iskačem iz paštete, ali ljudi znaju tko sam i što radim. Uostalom, mislim da za glumca nije dobro ni da je stalno posvuda, jer onda postane samo javna osoba, a ne glumac.
Kako glumac Filip Juričić pristupa svakom novom tekstu? Postoji li razlika između učenja, usvajanja teksta i njegova izvođenja na sceni i ulaska u tekst, neke vrste “planiranja napada” na ulogu?
– Uvijek mi je bitno, ako je ikako moguće, prvo dobiti tekst i na miru ga pročitati u sebi. Onda se rodi taj moj neki unutrašnji svijet, neka zamisao kako bih ja to htio napraviti, što je opet nešto do čega zapravo nikada u stvarnosti ne možeš doći. To je kao kad prvo pročitaš knjigu, pa pogledaš film i knjiga nikad na filmu nije onakva kakvu si je zamislio dok si je čitao. Tako je uvijek i s time kako ja čujem ulogu – na van to nikada ne može biti ni blizu onoga kako ju ja osjećam negdje unutra i te lovice s tim nekim unutarnjim svijetom koji pokušavam izbaciti, mislim da je to zapravo neki proces koji uvijek prolazim. Naravno, uvijek se na to nadoveže i redatelj sa svojim idejama, pa onda i kolege, i taj proces ide nekim raznim putevima. Ta početna ideja se pod svim tim utjecajima sa strane nekad jako oplemeni i ode u smjeru koji uopće možda nisi ni zamišljao na početku. Nekad bude bolje, nekad lošije, ali sve je to dio procesa, tog putovanja do premijere ili do dana snimanja, kada sve to zapravo i završava.
Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
