Nastavljajući obilježavati značajne obljetnice (rođenje, smrt) važnih hrvatskih umjetnika kako bi ih se „otelo“ zaboravu, zagrebački Umjetnički paviljon velikom se izložbom (od 24. ožujka do 13. svibnja) prisjeća znamenitog hrvatskog slikara Emanuela Vidovića (1870. – 1953.), a u povodu 150 godina rođenja i 65 godina smrti. Posljednja velika Vidovićeva izložba bila je 1987. Sada, 30 godina kasnije, došlo je vrijeme da se Vidović prikaže u svojevrsnoj redukciji: s osobitom pozornošću prema dijelu ranijega razdoblja (napose od 1898. do 1921); zatim u razdoblju priprema za prijelaz na motiviku i tematiku interijera i mrtvih priroda i, na kraju, na same interijere crkava i atelijera (1936.–1942.), kao i mrtve prirode (1938.-1952.) i nekoliko – po sjećanju naslikanih – uglavnom trogirskih, krajolika. Izložba obuhvaća oko 120 djela, među koijma je i niz izvanrednih, u hrvatsku umjetnost još neuvedenih, nepoznatih, slikarovih kapitalnih ostvarenja od kojih ona starija pomiču granice naše percepcije, a ona iz posljednjih godina života šire granice naše empatije prema svijetu predmeta i teško dostižnoj „sreći majstorstva“. Autor stručne koncepcije, izbora djela i teksta u katalogu je Igor Zidić.
