Mladoj glumici ZKM-a Nikolini Prkačin Dubrovnik se tijekom posljednjih nekoliko godina počeo nametati gotovo kao ljetna radna adresa. Tamo je naš suradnik i razgovarao s njom…
Prije nekoliko godina, još za studija na Akademiji dramske umjetnosti, Nikolina Prkačin sudjelovala je u projektu „Oni dolaze“ i govorila kako joj je važno raditi, razvijati se, prelaziti iz projekta u projekt. Kada sam je nedavno na žarkom kolovoškom suncu u dubrovačkoj Gradskoj kavani, u pauzama između proba na Dubrovačkim ljetnim igrama, pitao ima li osjećaj da je stigla onamo kamo je tada tek pokušavala doći, odgovor gotovo nehotice lijepo zatvara krug između naziva tog projekta i onoga što se u međuvremenu dogodilo.
– Pa da, imam osjećaj da sam došla, hajmo to tako reći. Imam neki kontinuitet rada, što mi je bila želja tada i zbog čega sam zahvalna i sretna. To bi značilo da zapravo idem iz predstave u predstavu i ne mogu se požaliti jer sam se odmah po završetku fakulteta zaposlila, i to u kazalištu u kojem sam se htjela zaposliti – reći će.
A to kazalište je Zagrebačko kazalište mladih, čija je stalna članica od 2025. godine, premda s teatrom u Teslinoj surađuje već godinama, igrajući među ostalim u „Mladeži bez boga“, „Anđelu od leda“, „Jeziku kopačke“, Acidu / Kiselini“, iako kada govori o ZKM-u, govori manje kroz repertoar, a više kroz ljude.
– Kad kažem da cijenim taj ansambl, prije svega mislim na to da je ljudima stalo i da su bezuvjetno za predstave. Miniranja nema. Ako ti radiš, tebe nitko, bez obzira na to što si nov, ne dira. Puste te da ideš svojim putem i budu ti podrška. A onda postoje divni ljudi poput Nataše Dangubić, Doris Šarić-Kukuljice… Ja sam mlada žena i nekad mi razgovor sa ženom koja je starija od mene, a bavi se istim poslom, jako znači. To su žene prepune podrške – govori.
ABIGAIL U „VJEŠTICAMA IZ SALEMA“
Pitanje položaja mladih glumica kod nje nema jednostavan odgovor jer sama, kaže, nije doživjela ni maltretiranje ni diskriminaciju zbog koje bi mogla pokazati prstom na konkretnu situaciju i reći: da sam muškarac, ovo se ne bi dogodilo.
– Da kucnem u drvo – dodaje, a da joj se dogodi, vjeruje da bi burno reagirala, iako odmah priznaje da nitko ne zna kako će reagirati dok se doista ne nađe u takvoj situaciji – veli.
Kada je riječ o ravnopravnosti, problem vidi u pukoj matematici.
– Ja se ne mogu žaliti, za mene uloga ima, ali postoji još more kolegica koje bi trebale biti u ansamblima i raditi. Kad pogledaš čisto matematički, odnosno statistički, kada otvoriš ansamble kazališta i vidiš da je unutra daleko veći broj mladih momaka nego mladih djevojaka, onda shvatiš: aha, ali oni opet svi nekako rade. Očito se slaže repertoar u kojem za njih ima posla. I prirodno je da se slaže jer su takve drame, takvi tekstovi. Da bi se napravio kakav-takav balans, trebalo bi veliku energiju i pažnju usmjeriti baš na to jer se ništa ne događa samo od sebe.
Odmah, pritom, ograđuje vlastitu poziciju: nema iskustva u vođenju kazališta niti ga želi imati, govori isključivo iz perspektive glumice. Za sebe kaže da je imala sreće i da joj se mnogo toga dobro posložilo, ali dio prostora za promjenu vidi u novim tekstovima te mladim dramskim autorima i autoricama kojima bi kazališta trebala dopustiti da se afirmiraju, pa i da dožive i uspjehe i neuspjehe, bez toga da ih se nakon prve stvari koja nije dobro prošla odmah otpiše. Niz uloga koje su joj posljednjih godina dolazile povezuje svojevrsna buntovnost – žene koje se opiru, traže prostor ili se nađu usred društvene krize.
-Da, uvijek je nešto u tim mojim likovima buntovno na ovaj ili onaj način. Ne biram. Očito me takve uloge pronalaze – govori mi, pa razgovor skrećemo na kolosijek njezine posljednje uloge u ZKM-u, Abigail Williams iz Millerovih „Vještica iz Salema“ koja je vjerojatno najizravniji primjer spomenutog bunta.
ZKM-ova predstava Olivera Frljića izazivala je snažne reakcije, igrala se i uz policijsko osiguranje, ali Prkačin reakcije nije previše vezivala uz sebe. Predstava otvara teme koje publika i kritika mogu čitati vrlo različito; nju je prije svega zanimala Abigail, djevojka koju je pokušala izvući iz jednodimenzionalne pozicije manipulatorice i zlikovke.
– To je jedno mlado biće koje nikad nije dobilo priliku u životu. Kako možeš dobiti priliku u takvoj zajednici u kojoj nemaš roditelja, nemaš onu primarnu vrstu zaštite? Ona je siroče, primi je ujak koji ima i svoju kćer, ali njegova kći ne radi po tuđim kućama, Abigail radi. Već je tu vidljiva klasna razlika između nećakinje i kćeri. Onda dođe u Proctorovu kuću i mislim da smo mi u predstavi pokazali, tko je htio vidjeti mogao je vidjeti, da je on izmanipulira svojim pričama. Proctor je nezadovoljan u braku, malo više razmišlja od drugih ljudi tamo, govori joj o promjenama, zemlji, radu, i ona ostane zatravljena tim čovjekom.
Tekst: Ante Peričić
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
