Naša je suradnica proputovala Etiopijom. Na sjeveru ove afričke države posjetila je fascinantnu Lalibelu, gradić pod zaštitom UNESCO-a i Bahir Dar na jezeru Tana, izvoru Plavog Nila
Rano je. Nije ni šest sati. Iz daljine se već čuje pjesma, iako se ni jutro još nije kako treba oprostilo od noći. Na obližnjem brdu žene suznih očiju gledaju u daljinu, a njihov tužan pjev dolinom raspršuje vjetar. Glasna tuga koja stišće srce dokaz je da im je umro netko blizak. Krenule su prema gradu, jer će ubrzo svanuti i početi misa. Ranojutarnji obred svakodnevica je pobožnog naroda Lalibele, gradića pod zaštitom UNESCO-a u regiji Amhara na sjeveru Etiopije. Sveti grad kako mu Etiopljani tepaju, smješten na 2500 metara nadmorske visine, omiljeno je odredište brojnih hodočasnika Etiopske tevahedo pravoslavne vjere koji ondje pješačeći dolaze iz sela udaljenih i nekoliko desetaka kilometra.
Ni turisti nisu imuni na ljepotu Lalibele. Tijekom putovanja Etiopijom ondje ćete susresti najviše bijelaca. Uglavnom odsjedaju u skupim hotelima i rijetko se viđaju na prašnjavim ulicama grada u kasnonoćnim satima. Teško i da će zaplesati s lokalcima u diskoteci od blata i slame uz cestu. Obližnji aerodrom rezerviran je uglavnom za turističke letove, jer je to najjednostavniji put do tog planinskog grada. Rijetki su stranci (Etiopljani ih nazivaju “forengi”, što u prijevodu znači bijelac) koji na sjever dolaze cestom. One su iznimno loše, na nekim dijelovima nisu ni asfaltirane, a zbog čestih prometnih nezgoda, etiopska vlada je čak zabranila putovanje noću. Ipak, mi smo krenuli autobusom – za 678 kilometara koliko treba od glavnog grada Adis Abebe do Lalibele treba izdvojiti dva dana. Putovanje lokalnim autobusom u kojem ste jedini “forengi” prije svega lijepo je iskustvo. Etiopljani su jako srdačan i darežljiv narod koji će vam rado priskočiti zatrebate li pomoć. S vama će podijeliti i zadnji novčić kako biste kušali ukusne banane koje žene prodaju uz cestu.
Vrijeme im ne znači mnogo. Ako kažu da autobus kreće u pet sati, bit ćete sretni ako krene u šest. Na glavnoj stanici u Bahir Daru, gradu na jezeru Tana, izvoru Plavog Nila, u kojem se noći na putu za Lalibelu, prvo valja pričekati da polako svi uđu u autobus, zatim da lokalni dječak barem nekoliko puta prođe kroz bus i pokuša prodati grickalice, maramice ili žvakaće gume te da njegov slijepi prijatelj isprosi nešto birra (jedna kuna je oko 4,5 birra). Ljepota putovanja autobusom je u uživanju u prirodi, osobito u planinskim masivima koji nas prate cijelim putem. Glavna mana te avanture su stalni zavoji i rupčage po cesti. Stoga je uz bočicu vode, plastična vrećica obavezna putna oprema…
Krečući se u koloni zamotani u bijele plahte, vjernici polagano hodaju prema najljepšoj lalibelskoj crkvi sv. Jurja, zaštitnika Etiopije. Njihovi preci su u 12. i 13. stoljeću u samo nekoliko godina u stijenama isklesali komplekse raskošnih tamnocrvenih monolitskih crkava – simbole duhovnosti i poniznosti. Sveti Juraj je u obliku grčkog križa i ondje se okuplja najviše hodočasnika.
Najveća među jedanaest crkava koliko ih se smjestilo u Lalibeli je Medhane Alem posvećena Spasitelju svijeta. Sa svojih 11 metara visine, 23 metara širine i 33 metara dužine upravo je ona najveća monolitska crkva na svijetu. Fascinantne građevine ne vide se iz daljine, jer su ukopane u zemlju. I zato kad se kroz uzak zemljani hodnik spustite kamenim stepenicama kako biste sjeli ispred jedne od njih, ostaje vam jedino da se divite nevjerojatnom umjetničkom djelu koje je osmislio i izgradio običan, krhak srednjovjekovni čovjek. Toliko smo osupnuti ljepotom da bismo ondje mogli sjediti satima…. Lalibela što na amharskom znači pčela, uz Aksum, na krajnjem sjeveru zemlje, najveće je etiopsko svetište koje je kršćanstvo prihvatilo među prvima u prvoj polovici četvrtog stoljeća. Sagradio ga je u 13. stoljeću kralj Gebre Meskel-Lalibela, na mjestu tadašnjeg grada Rohe, nakon što su muslimani osvojili Jeruzalem. Tad je odlučio je da će on stvoriti novi Jeruzalem (inače, Lalibela je od kraja 12., pa čitavo 13. stoljeće bila glavni grad Etiopije)…
Misa je gotova. Uplakane žene vraćaju se preko visoke planine na čijim obroncima žive obitelji endemičnih dugodlakih gelada majmuna. Čeka ih dug put. Dolazak u grad iskoristile su i za kupnju namirnica koje najčešće uz pomoć magarca donose kući. Kada završi vrijeme molitve, crkve su rezervirane za turiste. Za 50 dolara možete obići sjeverni, južni i zapadni kompleks crkava. U kutu crkve Mariam, posvećene Isusovoj majci, sjedi bradati svećenik. Srednjih je godina. Zove nas da sjednemo uz njega i fotografiramo se. Prema kameri pokazuje svoj veliki mjedeni križ. Nakon nekoliko selfija svećenik križom pokazuje prema drvenoj škrabici, no ne onoj za milodare. već prema njegovoj vlastitoj. Na engleskom nam jeziku tumači da njegovo poziranje stoji 50 birra, što je oko 12 kuna. Spuštamo birre u škrabicu, izlazimo iz crkve, čeka nas dugočasan povratak prema Adis Abebi…
Slapovi Plavog Nila
Bahir Dar jedno od najdražih ljetovališta Etiopljana. Dugi drvoredi palmi, romantični restorani i kafići uz jezero Tana, sveučilišta, tržnica puna svježeg voća, gužva, plavi taksiji trokolice popularni “bajaji”, šoping ulice, barovi i disko klubovi… Jezero Tana izvor je Plavog Nila koji se u Kartumu, glavnom gradu Sudana, spaja s Bijelim Nilom te stvara najdulju rijeku na svijetu koja teče sve do Egipta odnosno Sredozemnog mora. Iako je od Bahir Dara do raskošnih slapova Plavog Nila (Tis Isat) tek tridesetak kilometara, sretni ste ako lokalnim autobusom po prašnjavoj cesti stignete za sat i pol. No, neudobna vožnja i te kako se isplati zbog svakog trenutka provedenog uz 42 metra visoki slap. Dramatična scena koja se pamti: do slapa se dolazi preko kamenog mosta kojeg su Portugalci sagradili u 17. stoljeću i time prvi put premostili Plavi Nil. Prije nekoliko godina Kinezi su iznad slapa sagradili hidroelektranu. Time su nažalost smanjili jačinu slapa koji se za kišnih razdoblja od lipnja do kolovoza protezao na čak 400 metara širine. Povratak u Bahir Dar donio nam je novo iskustvo: nevjerojatno je koliko ljudi, životinja i robe može stati u mali autobus. Dan je sajma, koze idu na krov, dok se kokoši okrenute naglavce i zavezanih nogu voze s ljudima…
Palača Haila Selasija
Iako je umro još 1975. godine, Etiopljani na spomen svog posljednjeg cara većinom reagiraju razdragano. “Tata mi je pričao da u njegovo vrijeme nije bilo gladi. Svatko si je mogao priuštiti bogat obrok”, govori nam Amdeselassies Tamiru konobar u jednoj pizzeriji u središtu Adis Abebe. Selasije (rođen kao Ras Tafari Makonnen), koji je ukinuo ropstvo, iznimno vole i poštuju nostalgičari za izgubljenim vremenima, dok ga pripadnici rastafarijanskog pokreta smatraju svecem. Provodivši agrarnu, školsku, političku i sudsku reformu narodu je dao nadu za boljim životom te stvorio pravednije društvo.
Italija je 1935. godine napala i osvojila Etiopiju zbog čega je Selasije do svibnja 1941. bio u egzilu u Velikoj Britaniji, gdje je uz pomoć engleske vlade planirao oslobođenje svoje države. Britanske snage izbacile su Talijane iz Etiopije, a Selasije je 1942. objavio rat Njemačkoj, Italiji i Japanu. Povratkom kući počeo je i obnovu zemlje, uz agrarnu reformu i uspostavu parlamenta. Šezdesetih godina sve se više bavi vanjskom politikom zanemarujući ozbiljne probleme svoje države. Prosvjedi zbog velike nezaposlenosti, korupcije, inflacije i velike suše koja dovodi do gladi, izazvali su vojni udar te je u rujnu 1974. godine svrgnut s vlasti te stavljen u kućni pritvor. Optužen je za osobno bogaćenje, za autokraciju, despotizam i održavanje feudalne strukture države, ali mu je ipak dopušten povratak u carsku palaču gdje godinu potom umire, u 85. godini. Njegova raskošna palača u kojoj je primao najvažnije državnike svijeta, danas je sveučilište koje nosi njegovo ime. Dio palače prenamijenjen je u etnografski muzej s posebnim dijelom koji je posvećen slavnom caru. Njegova soba sačuvana je u cijelosti. Maketa bijelog putničkog broda, dar Tita, još uvijek stoji na polici garderobe, a koliko je bilo njihovo prijateljstvo pokazuje činjenica da se jedna od glavnih avenija u Adis Abebi zove Jozef Tito.
Tekst: Ivana Orešić
Fotografije: Ivana Orešić & EtHiopian Tourist ORG.
