Tenis je uglavnom mentalna igra. Možeš dobiti ili izgubiti meč i prije nego si izašao na teren, rekla je jednom prilikom Venus Williams. Peterostruka osvajačica Wimbledona poslužila se pojednostavljenim, gotovo brutalnim opisom sporta koji je često sveden na rulet živaca. Hladnija glava u presudnom trenutku meča, ključna injekcija samopouzdanja na velikim turnirima, psihološka stabilnost kada dođe serija poraza… Oružja su to bez kojih teniski gladijatori i gladijatorice nemaju šanse. Da parafraziramo jednu sličnu izjavu Novaka Đokovića – svi imaju forhende i bekhende, ali nemaju svi „ono nešto“ u glavi.
Donna Vekić (22) u svojoj se sedmogodišnjoj karijeri na WTA Touru imala priliku frontalno suočiti s ljepotama i zamkama profesionalnog tenisa. Već je kao tinejdžerka iskusila uzlet u orbitu i na svojem se prvom turniru u Taškentu 2012. borila za naslov. Imala je 16 godina i bila najmlađa finalistica koju je Tour vidio unatrag šest godina. Dvije godine kasnije, u Kuala Lumpuru je osvojila prvi od dva trofeja koje zasad ima u kolekciji. Uspon prema vrhu događao se pod budnim povećalom medija koji su objeručke dočekali priliku da se raspišu o senzaciji iz Osijeka. Ne samo domaći, nego i strani. „Ambiciozna plavokosa tinejdžerka potencijalna je buduća osvajačica Wimbledona“, napisao je još 2013. izvjestitelj Agence France-Presse, ne propuštajući usporediti Donnu s Marijom Šarapovom.
Tu je godinu završila unutar najboljih 100, baš kao i sljedeću, a onda su se pojavile prve ozbiljnije kušnje.
Zvijezda u usponu odjednom je postala zvijezda padalica. U ljeto 2016., baš negdje u vrijeme Olimpijskih igara na koje se nije uspjela kvalificirati, Donna se približila neslavnom društvu vlasnica najdužih serija poraza na WTA turnirima. Zaključno s Nanchangom imala ih je 14 zaredom u glavnom ždrijebu, pet manje od rekorderke Abigail Spears. Iz mračnog je tunela izašla u Cincinnatiju, gdje je svladala danas umirovljenu Anu Ivanović i polako počela vraćati samopouzdanje. Mjesec dana kasnije, u Sankt Peterburgu će osvojiti 100 000 dolara vrijedan ITF turnir na kojem je, primjerice, tukla i danas 20-godišnju Bjeloruskinju Arinu Sabalenku koja se u veljači ove godine probila među Top 10 igračica. Usput, kuriozitet je da je upravo ta 2016. jedina godina u Donninoj karijeri u kojoj nije igrala WTA finale… Danas je Donna Vekić i po renkingu i po formi koju prezentira u zadnjih nekoliko mjeseci najbolja hrvatska tenisačica. Možda je vrhunska igra, kojom se katapultirala među vodećih 30 igračica svijeta, stigla kasnije nego što su to prognozirali stručnjaci, ali upornost, rad i vjera malo-pomalo stižu na naplatu.
Kada sam 2017. s njome razgovarao u Monte Carlu, tvrdila je da „definitivno trenira više nego ikad prije“.
Sve mi se posložilo i potpuno uživam u tenisu – pričala je tada Donna, a svi su oko nje čekali da se dogodi potvrda na terenu. Dočekali su je dva mjeseca kasnije, kada je u finalu Nottinghama srušila osmu igračicu svijeta Johannu Kontu i osvojila svoju drugi WTA naslov.Sedmi finale karijere igrala je početkom veljače ove godine. Opet u Sankt Peterburgu, koji joj je očito sretan. Novi trofej nije stigao, ali jest najveća pobjeda karijere, nad drugom igračicom svijeta Petrom Kvitovom koja je samo tjedan dana ranije igrala finale Australian Opena. Bila je to Vekić u najboljem izdanju – rastrčana, ofenzivna, staložena u odlukama i sigurna na prvom servisu. Razgovor za naš časopis zbog toga je bilo logično otvoriti pitanjem je li u Rusiji prezentirala dosad najkvalitetniji tenis karijere.
– Definitivno. I inače sam voljela igrati u Sankt Peterburgu jer mi podloga tamo odgovara. Jako sam sretna s početkom sezone, tim više što prijašnjih godina nisam dobro igrala u prvim mjesecima. Mislim da sam već na prvom turniru (Brisbane, polufinale, nap. p.) uspjela pokazati neke stvari na kojima smo radili na pripremama – započinje Donna. Uoči početka proljetne američke turneje 2018., bila je izvan društva Top 50, dok godinu dana kasnije držala je 26. mjesto. To je samo jednu stepenicu ispod najboljeg plasmana karijere, ostvarenog početkom veljače.
Sudeći po prva dva mjeseca u 2019., optimizam očito ima pokrića?
– Nekako se sve posložilo… Te pobjede protiv igračica iz Top 10 dale su mi jako puno samopouzdanja i vjere u vlastite mogućnosti. Veliki zalet dobila sam pobjedom nad Kvitovom, sjajnom tenisačicom koja je, dok razgovaramo, vodeća na WTA Race ljestvici i doista igra jako dobro. Činjenica da sam je uspjela nadigrati puno mi znači.
Lani ste u jednom intervjuu tumačili da uvijek pokušavate biti krajnje realni te da prema vlastitoj razini igre možete zaključiti kakve su vam šanse protiv najboljih igračica. Je li igra s prvih turnira u 2019. pouzdan orijentir da ćete u ovoj sezoni „skinuti“ još koje veliko ime?
– Najvažnije je da ulovim konstantu u igri. Onda će se pobjede protiv top igračica moći događati svaki tjedan. Teško mi je reći u kojem segmentu imam najveći prostor za napredak, no glavni je cilj da što češće budem na najvišoj razini. I da na svakom turniru skupljam pobjede.
Prihvaćate li konstataciju da ste danas ofenzivnija igračica nego što ste bili do prije nekoliko godina?
– Hmm, i da i ne… Mogu to prihvatiti samo djelomično. Rekla bih da sada igram puno pametniji tenis, znam u kojem trenutku trebam biti ofenzivna, a u kojem se povući. Naravno da mi i servis pomaže da budem agresivnija i osvajam više lakših poena.
Tekst: Vladimir Zrinjski
Fotografije: Alen Večanin (HUHU MEDIA)
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
