DAVOR GOBAC: Muka je otići na binu bez kondicije. Nema onda te energije

Davor Gobac, frontmen Psihomodo popa, jednog od najotkvačenijih punk-rock bendova na ovim prostorima, već desetljećima čini se da ne izlazi iz pete brzine. Ideja za nove hitove mu ne manjka, a uz skakanje po pozornici vrijeme provodi i kao vrlo uspješan i elokventan radijski voditelj. Naime, protekle sezone njegova emisija „Strip show“ obarala je rekorde slušanosti, a slušatelji su mogli doznati razne anegdote i skrivene pikanterije o različitim temama iz povijesti rocka i punka.

Kako Gobac kaže, za sva ta znanja ne postoji fakultet; cijeli je svoj život taj svijet glazbe upijao, proučavao, o njemu čitao. Naravno, svi ti glazbeni utjecaji koji su obilježili njegov život, ujedno su obilježili i njegov pristup životu i kreaciji koju javnost nije mogla upoznati samo kroz njegovu glazbu, već i kroz njegove slike. Iako priznaje da trenutačno nema vremena za slikanje, njegove su izložbe ovog ljeta gostovale u Vodnjanu i Krku. A kad se jednom opet uhvati slikanja, ističe da ni sam ne zna kako će te slike izgledati, jer on se možda ljudima izvana čini uvijek isti, ali, kako kaže: „Čovjek mijenja poglede na svijet. Treba se mijenjati, jer tko se nikad ne mijenja – glup je.“ A da se i Psihomodo pop mijenja i stari kao dobar viski, lako je vidljivo kad se osvrnemo na njihove početke, na sve te „faze“ kojima su nerijetko diktirali trendove na domaćoj sceni. Nakon velikog uspjeha prošlog albuma, sad već pripremaju novi, ali kao da im ni to nije dovoljno pa su u eter početkom rujna „izbacili“ i pjesmu „Psihopat“, kojim se najavljuje novi domaći mjuzikl „Pacijenti“, a sve je to plod jedne nesvakidašnje suradnje s domaćim „kraljem“ zabavnog melosa…

Kako je došlo do suradnje s Tončijem Huljićem? Nije baš nešto što bi se logično nametnulo…
– Istina, nisam nikad mislio da ćemo surađivati… Huljić mi se javio i rekao da radi novi mjuzikl „Pacijenti“, da Miro Gavran piše libreto i da ima nekoliko stvari koje bi volio da netko drugi snimi za radio, za promociju mjuzikla. Te bi verzije išle u eter, a u predstavi bi se te pojavljivale u obliku mjuzikl forme, pjevali bi ih glumci. Dobili smo tako stvar „Psihopat“ i moram reći da mi se odmah svidio i tekst i glazba. Malo smo čačkali oko aranžmana i napravili neku punk verziju. I super je to ispalo za prvu suradnju, vrlo osvježavajuće. To je jedan pomaknuti Psihomodo pop. Ili nabrijani Huljić, jer je ta pjesma potpuno drukčija od ovoga što on radi u svom komercijalnom pop kanalu. A što se tiče naziva – Psihopat, Pacijenti… – svidjelo mi se i to, još jedan razlog zašto sam pristao. A zanimljivo je i to da mi baš pripremamo materijale za novi album i imamo pjesmu „Psiho“, tako da se baš poklopilo da mi je Huljić ponudio „Psihopata“, dok sam ja radio na „Psihu“. Dobro, „Psiho“ je malo drukčija stvar, ali je tema slična.

Priprema novog albuma u punom je jeku?
– Imamo spreman materijal, imamo demo snimke, sad moramo poraditi na aranžmanima i ozbiljno sve to snimiti. Vjerujem da u studio ulazimo najkasnije u studenome. A ako sve bude kako smo zamislili, trebao bi izaći iduće godine, možda u proljeće.

Nakon prošlog albuma „Ćiribu, ćiriba“ čini se kao da ne stajete?
– Moram priznati da smo dobili neki novi zalet. Nove stvari smo napravili u mjesec, mjesec i pol, gotovo svaki dan mi je iscurila neka pjesma. Preko ljeta smo odradili turneju, a te nove materijale pustili smo da odleže, bez puno čačkanja po njima. A sad ćemo s friškim mozgom na nove stvari i baš se veselim. Mislim da smo pogodili nukleus toga što želimo.

U kojem pravcu idu te nove stvari, po čemu će biti drukčije od prošlog albuma?
– Dosta smo otišli u prošlost, u šezdesete. Taj groove, gitare, sve je to nešto kao žešće „napankijane“ šezdesete. Dosta je retro, osjetit će se u harmama, ali sve je to i dalje Psihomodo pop. Pokušavamo dobiti osvježenje, a da opet zvučimo prepoznatljivo.

S prošlim albumom odnijeli ste pet Porina. Postoje li i za ovaj neka očekivanja?
– To s komercijalnošću je uvijek upitno. Nikad ne znači da će nešto što je kvalitetno postati i komercijalno. Ali mislim da imamo barem tri-četiri hita za novi album.

Dakle, publika Psihomodo popa može biti sigurna da je dobar rock u prvom planu. Neće se zbog komercijale dogoditi neki izlet, na primjer, duet sa Severinom?
– Nudili su mi ljudi neke duete, neke sam i napravio i bilo mi je simpatično. Ali s pop zvijezdama ili narodnjačkim zvijezdama, a Severina je valjda negdje između – ipak to nije to moj fah. Ja s njom kao s jednom popularnom Hrvaticom i zgodnom ženskom mogu napraviti nekakvu stvar, ali to sigurno ne bi bio „Gas, gas“. Ne gravitiram takvim projektima. Uostalom, kad se radi neki duet, tu mora postojati neka poveznica. Ili su si ljudi dobri pa nešto rade, ili isto gledaju na mjuzu. Ja Severinu poznajem i OK smo si, ali njena je glazba ipak far away od Psihomodo popa.

Kažete da ste ljeto proveli na turneji.
– Nema stajanja, svirali smo cijelo vrijeme. Zagreb smo napustili u srpnju s koncertom na krovu MSU-a i to je bio odličan nastup. A onda nas je sreća pratila cijelo ljeto, čak nas ni kiša nijednom nije zeznula. Koncerti su bili sasvim solidni, fino posjećeni; s obzirom na vremena i furku u eteru, mislim da možemo biti zadovoljni.

Kakva vam je publika na koncertima danas u odnosu na nekoć?
– Kako gdje. Drukčija nego u osamdesetima, ljudi su ipak malo suzdržaniji, pa se tek u drugom dijelu koncerta počne nešto događati, da bi na kraju svi bili dobro nabrijani. Kad smo počinjali, nekad davno, imam osjećaj da je publika ipak bila življa. Ali možda mi se samo tako čini…

Ili ljudi danas drukčije doživljavaju rock?
– Rock je danas već postao klasična forma koju svi znaju. Tu kod nas su, istina, neke mlađe generacije otišle u nekom smjeru koji nema veze s rockom. To su te cajke i neke komercijalne forme pomiješane sa šatro narodnom glazbom. A ja to zbilja ne mogu slušati. Ali sad ima i mladih koji su valjda imali roditelje poput mene, pa spontano slušaju rock’n’roll. Vidim da ta djeca vole Led Zeppelin, Pink Floyd, to je neka trajna vrijednost.

Je li vam možda za oko zapeo neki mlađi rock bend?
– Vjerojatno ima dosta bendova, evo i moj sin Vili ima bend. Ali priznajem da više nisam dovoljno upućen. Danas klinci sviraju pet puta bolje nego što smo mi u njihovim godinama. Ali oni imaju drugi problem – problem originalnosti. Nama je bilo lakše biti originalan, jer rulja nije još pola toga provalila, pa si mogao prenijeti i neke utjecaje. Ljudima je čak bilo drago da neke vanjske trendove čuju kroz tebe. Danas je malo problem s tim – što god se odsvira sliči na nešto drugo. Mi smo se zato s novim materijalom i okrenuli prošlosti, nekim klasičnim formama rocka, rockabillyja, bluesa. Nema se tu što izmišljati topla voda – ili kužiš neku formu, ili ne kužiš. A tko kuži, taj dobro zvuči. Uz to, volim da su stvari jednostavne, ne volim kad kompliciraju jer mi je to dosadno.

Za Psihomodo pop se uvijek govorilo da stvari zvuče jednostavno, a opet ste jedan od najoriginalnijih i najprepoznatljivijih bendova ovdje.
– Ma to su crnci još davno radili. Kad slušaš Bo Diddleya koji dvadeset minuta može svirati na jednoj harmi, a da ti ne dosadi ijedna sekunda – to je to.

Sin je dakle krenuo vašim stopama?
– On s bendom Donkey Hot svira neku vrstu rock’n’rolla i heavy metala, meni je to simpa. Mislim da imaju budućnost, samo moraju biti uporni. Svirali su već po svim zagrebačkim klubovima, sad rade i neke snimke. Snimaju svoje stvari, autorski su bend, to je danas važno jer je previše cover bendova. Lijepo je svirati covere na nekom rođendanu, pa ti je to gušt, ali od toga živjeti – ne baš. Ja nikad nisam imao pretenzije prema tome, uvijek mi je to pomalo bio horor. Iako, volio sam svirati covere klasika iz šezdesetih, tu i tamo s Telephone Blues Bendom.

Ganja li vam sin i neku drugu karijeru ili je potpuno predan glazbi?
– On želi od toga živjeti, ali je na Akademiji dramskih umjetnosti upisao i glumu pa baš završava prvu godinu. Podršku roditelja ima.

To je nesvakidašnje, jer danas roditelji ipak više vole da im dijete ide u odvjetnike ili liječnike…
– Joj, meni je ipak draže da se moj sin bavi glazbom.

Vama glazbena karijera u životu nije bila prvi izbor. Kako ste sebe vidjeli dok ste bili dijete?
– Htio sam biti policajac ili arhitekt, ha – vidiš kako djeca svašta hoće. Kod policajaca mi se sviđala uniforma, a arhitekt mi se činio jako finjaka, valjda zato. Ali brzo me to prošlo.

Rođeni ste u Karlovcu, biste li se danas tamo preselili?
– Ne bih, vezan sam za Zagreb. Imam tamo nešto malo rodbine, a prijatelji su se iz Karlovca dosta raselili. Ali ja sam doma u Zaprešiću…

Iz vaših najmlađih dana postoji priča da ste hodali s Danijelom Trbović.
– Da, bila mi je cura u prvom osnovne. Bili smo zajedno u školi jedno polugodište, to mi je ostalo u pamćenju. Ona nije imala pojma što je radila sa sedam godina, čak je rekla da nismo ni išli u školu zajedno, ali smo na televiziji, baš u njenoj emisiji, otkrili da smo ipak išli skupa u školu. Nije uspjela prikriti našu vezu. Hahahaha!

S dolaskom u Zagreb, također u prilično mladim danima, krenuli ste u glazbene vode. Vaš prvi bend bio je zvučnog naziva Klinska pomora…
– Da, to je bio početak, bio sam klinac od 13 godina, a u bendu su svirali frendovi iz kvarta koje sam zbilja volio i s kojima sam odrastao. Voljeli smo punk i rock, i sve je to bilo spontano. Pekli smo kuruzu i drndali po gitarama i tako je nastao bend. Prvi nam je koncert bio u Studentskom centru i to je bilo kao da smo pali s Marsa. Bilo je genijalno, kino je bilo puno ljudi, a to je bilo izvrsno druženje mladih. Danas nisam siguran da više ima takvih stvari. To je bila dobra fora. I gotovo svi glazbenici te generacije koji danas sviraju po poznatim bendovima tako su počeli, tamo sam upoznao pola današnje glazbene scene. Bio je tamo Mišo iz Azre, Brk iz Parnog valjka, Graberski iz ITD Banda…

Kako ste završili u Psihomodo popu?
– Iz Klinske pomore su me izbacili jer sam bio klinac i premlad, pa nisam kasno mogao ići na probe. A onda me Šparka pozvao da dođem u bend Neron jer je njihov pjevač otišao u vojsku. Nakon nekog vremena promijenili smo i ime benda. I eto, tako sam ostao na zamjeni 33 godine.

Ali nije glazba bila jedini kreativni izraz koji vas je okupirao. Našli ste se već i tada na radiju, u kultnoj emisiji Blentoni.
– Blentoni su bili davno, početkom osamdesetih, a ‘84. ili ‘85. je sve to prešlo i na televiziju. Scenarij je radio Goran Pirš – Piro, režirao je Pjer Žardin, Davor Slamnig je radio glazbu, a ja sam glumio Blentona i pjevao većinu stvari. Zrinka Vrabec je glumila Lijepu Blentu, a bili su tu i naši prijatelji Milan Trenc i Darko Sever, bilo je veselo. A svega se toga sjetio Piro, još na počecima Radija 101; on je uvijek htio raditi neku seriju i onda mu je na pamet palo da radi seriju o Milanu Blentonu, najglupljem svemirskom heroju svih vremena. Slamnig je svaki tjedan izbacivao novu pjesmu. Bilo je to vrijeme kad je paralelno i Psihomodo pop polako nastupao po Kulušiću, iako još nismo imali ploču.

Ne kaže se bez razloga da je riječ o kultnoj emisiji, što je to bilo drukčije tada?
– Blentoni nisu imali prejaku komercijalnu namjeru, mi smo bili sretni što uopće imamo pristup tehnici. Bila je to jedna vrlo kreativna ekipa. Ima i danas takvih uradaka vani, kompjutorski napravljenih, koji uredno mogu furati na Blentone.

Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Romeo Ibrišević

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar