Kada sam prije dvadesetak godina prvi put posjetila Budimpeštu, nije me nimalo impresionirala. Iako grandiozna veličinom, ostavljala je dojam postkomunističkog sivila, tmurnih lica i nekog čak pomalo provincijskog štiha koji ne doliči velikoj prijestolnici. Loša usluga, nepostojeći engleski ili bilo koji drugi jezik kojim bi se moglo komunicirati, iznenađujuće mali izbor ugodnih restorana i kafića u središtu grada i neka općenito loša „vibra“. Sve u svemu, grad u koji se jednostavno nisam poželjela vraćati. Ipak, otad sam Budimpeštu posjetila još nekoliko puta, da bi za nedavnog, posljednjeg izleta u mađarsku prijestolnicu potpuno ispario onaj gorki dojam pri prvom susretu.
Štoviše, Budimpešta je danas uzbudljiv grad u kojem se osjeća svježa i pozitivna energija, grad koji se poput Trnoružice probudio iz stoljetnog sna i zablistao punim sjajem. Više nego ugodno iznenadila su me renovirana pročelja, velika ponuda restorana, klubova i kafića, turističkih tura, vožnji po Dunavu, koncerata i drugih događanja, a čak su i turobna lica nestala zajedno sa sivim fasadama. Vidljivo je da je grad u relativno kratkom vremenu doživio potpunu transformaciju. Urbanih zanimljivosti i sadržaja sad ima u izobilju, pa sam nakon dva dana hodanja po asfaltu i pomnog istraživanja više i manje poznatih gradskih znamenitosti poželjela kratko pobjeći u prirodu. Na internetu sam pronašla zgodan članak o parku prirode u brdima na budimskoj strani u kojima se krije još jedna budimpeštanska zanimljivost – Dječja željeznica (mađ. Gyermekvasút). Prema nazivu, netko bi pomislio da se radi o minijaturnoj željeznici za djecu, no to uopće nije tako. Radi se o pravoj željezničkoj pruzi i pravim, velikim vlakovima, s jednom malom razlikom od uobičajene željeznice – njezini zaposlenici mahom su djeca. Ona su zadužena za sve željezničarske poslove, izuzev samog upravljanja vlakom.
Dječje ili pionirske željeznice tijekom sovjetske ere nisu bile rijetkost. Prva takva željeznica otvorila se u Moskvi još 1932. godine, a ova u Budimpešti svečano je puštena u promet 31. srpnja 1948. Do raspada komunizma, na području Sovjetskog saveza i drugih komunističkih zemalja pod sovjetskom čizmom, egzistiralo je pedesetak takvih željeznica koje su se tada nazivale „pionirskim željeznicama“. Samo u Rusiji bilo ih je preko dvadeset, u DDR-u desetak, a u nama susjednoj Mađarskoj izgrađene su u tri grada – Budimpešti, Pečuhu i Tiszakécskeu, gradiću u središnjoj Mađarskoj, na obali rijeke Tise. Jugoslavija je igrom slučaja, ostala zakinuta za to iskustvo… Poanta dječjih željeznica je, naravno, ležala u samoj filozofiji komunizma i saveza pionira – razvijanju „drugarstva“ i discipline od mlade dobi, kao i ranom regrutiranju budućih uzornih članova komunističke partije. No, za razliku od većine dječjih željeznica koje su ugašene padom komunističkog režima, one u Budimpešti i Pečuhu uspješno su očuvane. Mađari su, osim povijesnog značenja željeznice kao relikta jednog sustava i vremena, prepoznali vrijednost projekta za nove generacije, a to je, u prvom redu, edukacija mladih te svojevrsna motivacija za potencijalne buduće zaposlenike na željeznici.
Iako sve naoko izgleda kao šala, cijelom ovom projektu pristupa se itekako ozbiljno. Kako bi uopće imali priliku volontirati na dječjoj željeznici, odabrana školska djeca u dobi od jedanaest do četrnaest godina prolaze vrlo intenzivnu šestomjesečnu obuku u posebnoj školi. Kao što i sami ističu, rad na željeznici je baš poput škole: prodavanje karata na šalteru je nešto poput sata iz matematike, elektromagnetski uređaji za reguliranje prometa vezani su uz područje fizike, a komuniciranje s turistima u vlaku je, pak, lekcija iz engleskog. Na svakoj etapi ove jedanaest kilometara duge željezničke trase lako je uočljivo da djeca svoja zaduženja rade s velikim entuzijazmom i odgovornošću. Osjetila sam to već kod prvog susreta s malim uniformiranim zaposlenikom na šalteru koji sa širokim osmijehom prodaje karte na početnoj stanici Hűvösvölgy. Ulaskom u otvoreni vagon izgrađen 1963. i kasnije restauriran, prilazi nam još jedan mladi djelatnik željeznice koji provjerava i poništava karte na „starinski“ način, uz pomoć uređaja što buši rupice.
Tekst: Ivana Kovačić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
