Iznimno uspješna sezona je iza Boruta Šeparovića: Jezik kopačke“ u ZKM-u, „Slijepi vode slijepe“ u Gavelli i „Woyzeck“ u splitskom HNK-u
Borut Šeparović (57) nije redatelj koji se drži konvencija, niti umjetnik koji stvara zbog estetike ili puke zabave. Njegov teatar nije udobno utočište, već prostor propitivanja, sukoba i suočavanja s bolnim istinama. “Ako se vodiš voljom da kroz umjetnost zamišljaš nešto drugačije, čak i ako znaš da taj ‘rezultat’ neće promijeniti svijet, ti zapravo postavljaš drugačiji okvir za doživljaj i razmišljanje”, odgovara na moje pitanje može li umjetnost promijeniti političku stvarnost ili je ona ipak samo refleksija društva.
– Ako pristupaš umjetnosti s pozicije koja samo reflektira postojeće, time ne potičeš nikakav pomak – ni kod sebe ni kod publike. To je kao da potvrđuješ status quo, a refleksija, koliko god bila važna, ostaje sterilna ako ne nosi nikakvu transformativnu energiju – tumači redatelj.
Publika možda neće jasno prepoznati razliku, ali osjetit će da dolaziš iz mjesta koje nije samo kritika, već i pokušaj imaginacije.
– A to je velika razlika. Ako dolazi iz utopijskog horizonta, iz želje da zamisli nešto drugačije, umjetnost može otvoriti prostor za nove perspektive i natjerati nas da razmišljamo, da se postavimo prema svijetu i možda na kraju i djelujemo – kaže.
Rođen 1967. u Zagrebu, Šeparović je diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Svoju strast prema izvedbenim umjetnostima nastavio je razvijati na poslijediplomskom studiju Das Arts u Amsterdamu, da bi potom, 1989. godine, u Zagrebu osnovao Montažstroj, umjetnički kolektiv koji je ubrzo postao prepoznatljiv po jedinstvenoj kombinaciji fizičkog teatra, multimedijalnih elemenata i društveno angažiranih tema. Otud i samo njegovo ime – Montažstroj – koje simbolizira spoj filmske montaže, rada na pokretnoj traci te futurističkog ideala umjetnosti kao stroja za montiranje atrakcija.
– Uvijek sam smatrao da Montažstroj može kazalištu donijeti nešto što mu po defaultu ne pripada; kazalište kakvo ne očekujete i kakvo možda mislite da ono ne bi ni trebalo biti – govori Šeparović.
Zato je, smatra, dobro što ovaj kolektiv u 35 godina djelovanja nije postao institucija, već je ostao u sferi nezavisne umjetnosti.
– Bilo je trenutaka kada sam smatrao da bi to možda bilo korisno, ali danas vjerujem da bi se dogodilo ono što često prati institucionalizaciju – umjetnost postaje sama sebi svrhom, fokus se prebacuje na održavanje pogona, plaće zaposlenika; prestaješ biti projektno orijentiran, a time se gubi istraživački, pionirski, eksperimentalni duh, koji je meni ključan – pojašnjava.
„OŽIVIO“ BIH ANDRIJU ŠTAMPARA
S druge strane, problem je što financiranje projektnih inicijativa nije fleksibilno: svi projekti stavljaju se u iste okvire, bez obzira na njihov opseg ili broj sudionika.
– Povremeno financiranje, poput onog zaklade Kultura Nova, pomaže, ali ne omogućuje dugoročno planiranje, primjerice, četverogodišnje strategije. Naime, nije problem isproducirati jedan projekt, problem je isproducirati kontinuitet interesantnih projekata – ističe.
A ideja za projekte mu, kaže, ne manjka.
– Uvijek imam neke projekte i ideje, stalno mi nešto pada na pamet, a ako vidim da nešto ne ide ili iz nekog razloga zapne, jednostavno odustanem i prebacim se na nešto drugo. Mogu živjeti s time da nešto i ne napravim – to mi uopće nije strašno. Mislim da je luksuz baviti se ovim poslom kvalitetno i dobro, i to prihvaćam.
Trenutno ga privlači ideja da radi „Solaris“ po Stanisławu Lemu.
– To je projekt koji sam prijavio sljedeći, vidjet ćemo što će biti. Na neki način, to je nastavak priče o drugom entitetu – nečemu stranom, nepoznatom, na dalekom planetu. „Solaris“ je inteligencija koja pokušava komunicirati s nama, a meni bi taj projekt bio prilika da nastavim razmišljanja o umjetnoj inteligenciji i njezinom odnosu prema čovjeku.
„Seksi“ mu je, kaže, još jedna ideja, koja mu se odnedavno “mota” po glavi, a proizlazi iz projekta „Nedovršeno“, inspiriranog sudbinom Sveučilišne bolnice u Zagrebu. Kamen temeljac za nikad dovršenu megalomansku bolnicu u Blatu postavljen je 11. svibnja 1985., dakle prije točno 40 godina. Kako u današnjem svijetu uljuljkanih samozadovoljnih pojedinaca ikoga zainteresirati za nešto tako “dekadentno” kao što su pitanja socijalne pravde i općega dobra?
– Moja je najnovija zamisao napraviti projekt – možda kritički, možda duhovit, još nisam siguran – u kojem bih „oživio“ Andriju Štampara. Zamislite ga kako se šeće našim bolnicama i komunicira s liječnicima i pacijentima, suočen s današnjim zdravstvenim sustavom. Mislim da bi to bila sjajna priča, a možda i odličan kazališni projekt. To mi je palo na pamet prije dva dana, i baš mi se svidjelo. Vrijeme je da se Andrija Štampar vrati među Hrvate, barem kao fikcionalni lik. I ne mislim to cinično – veli Šeparović.
Inspiriran novim kazališnim tendencijama, performansom i interdisciplinarnošću, Šeparović je stvorio platformu za umjetnost koja nije samo izvedbena, već i aktivistička, a jedna od ključnih poruka koju nastoji prenijeti svojim angažiranim kazališnim projektima jest ona koja se tiče opasnosti neoliberalne politike u svijetu bez suosjećanja.
– Tema koja mi se uvijek iznova vraća jest pitanje pravde: zašto bi netko s više novca imao, na primjer, bolju mogućnost liječenja od nekoga tko ima manje novca? Ne osjećam se ugodno s takvim svijetom. Ne osjećam se ugodno kad pomislim da je meni dobro, a drugima loše – govori.
Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Pixsell / Gavella & ZKM
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
