Kad spomenute „Gavellu“ i njezin ansambl, Bojana Gregorić Vejzović sigurno je među prvim asocijacijama. Istinska glumačka diva iza sebe ima mnoštvo iznimno pamtljivih uloga: od Janice Labudan u „Brezi“, do Barbare iz „Kolovoza u okrugu Osage“
Glumicu Bojanu Gregorić Vejzović televizijska publika poznaje po ulogama u popularnim serijama kao što su “Naša mala klinika”, “Ponos Ratkajevih”, “Ljubav u zaleđu”, “Horvatovi”, “Počivali u miru” i “Lud, zbunjen, normalan”, ali i kao voditeljicu brojnih emisija i talk show programa poput “100% ja” i “Živi zid” te “Dora”. U svom opusu ima i brojne filmove poput “Otoka ljubavi”, “Lea i Darija”, “Božić u Beču”, “Ne pitaj kako”, “Man Cald Rage”, “Žena mušketir”, “Na putu za Montevideo”, “Višnje u rakiji“ i “Zauvijek moja. No, najveći dio njezina glumačkoga opusa ostvaren je u kazalištu, gdje je svojim ulogama obilježila predstave „Četvrta sestra“, „Tri sestre“, „Richard III.“, „Hrvatski bog Mars“, „Leda“, „Kolovoz u okrugu Osage“ i druge, redom produkcije njezina matičnog kazališta Gavelle (čija je članica od 1996.).
Bojana Gregorić Vejzović (1972.) kći je poznate hrvatske glumice Božidarke Frajt i producenta Borisa Gregorića, te unuka dr. Pavla Gregorića, poznatoga političara, liječnika i vijećnika AVNOJ-a. Završila je klavir i Školu za klasični balet, te kao članica Baleta HNK-a Zagreb od 1988. do 1990. plesala solo i ansambl uloge u većini predstava koje su tada bile na repertoaru („Giselle“, „Labuđe jezero“, „Trnoružica“…). Glumu je diplomirala 1997. na ADU u Zagrebu. Za svoja kazališna ostvarenja osvojila je niz prestižnih nagrada, među kojima nagradu Marul, Rektorovu nagradu, te dva puta Nagradu Hrvatskog glumišta (1997. i 2007.). Četiri je puta nagrađena Večernjakovom Zlatnom ružom, a između ostalih, ovjenčana je i nagradama Zlatni Histrion, Orlando, Zlatni smijeh, te Gavellinom nagradom.
U braku je s poznatim glumcem Enesom Vejzovićem s kojim ima dvoje djece, Raula i Zoe. Niz uloga ostvarila je i u predstavama izvan matične Gavelle u kojoj trenutno igra u autorskim projektima “Hotel Zagorje”, “Zagreb 2020.” i Obavezan smjer, a u ožujku je na Novoj TV počelo emitiranje nove sezone popularne emisije Ples sa zvijezdama u kojoj se za naslov najbolje natječe zajedno s partnerom Gordanom Voglešom. U pauzama između napornih proba, Bojana je unatoč brojnim obavezama našla vremena i za ovaj razgovor.
Ples sa zvijezdama je počeo i, kako se čini, krenulo je otpočetka izvrsno – odmah u prvoj emisiji oduševili ste i publiku i žiri. Vjerujem da je ovakav projekt priličan izazov?
– Lijepo je opet zaplesati, tim više što učim nešto u čemu se nisam nikad okušala. Divno je natjecati se sa samom sobom, iskušavati osobne granice požrtvovnosti za ljepotu izvedbe. Takve nas situacije podsjećaju na ono čemu nas u mladosti uče, da rad i predanost stvaraju dobre rezultate. Izvrsno se slažem sa svojim partnerom Gordanom Voglešom, otpočetka smo sjajno kliknuli. Ambiciozan je i želi u potpunosti iskoristiti potencijale koje imam.
Vi ste zapravo u kazalištu i počeli kao balerina. Kako to da ste se ipak odlučili za glumu? Pročitala sam negdje da je balet odlična priprema za glumu, jer vas prisiljava da se čitavo vrijeme smiješite unatoč boli i naporu…
– Ne bih se baš složila s time, dapače, rekla bih da balet i gluma nemaju nikakve međusobne veze. Plesačka, pomalo “egzaltirana” ekspresivnost, je jedno, dok je u glumi, znate kako se kaže – manje uvijek više. Možda može pomoći kod mjuzikla, zbog fizičke spreme. Od baleta sam odustala iz prozaičnoga razloga – zbog ozljede kuka na predstavi „Labuđe jezero“. I nisam nikada požalila… Bilo je kasnije plesa u mojoj glumačkoj karijeri – primjerice, u predstavi „Chicago“ u kojoj sam igrala Velmu Kelly. Svakako da mi je plesačka okretnost dobro došla za pojedine uloge.
Kakve vrste uloga najviše volite i koju biste dosadašnju izdvojili kao najdražu, a koju kao najzahtjevniju?
– Imala sam sreću igrati čitav dijapazon uloga, od onih naivnih djevojaka, do snažnih buntovnih žena. Od Janice u „Brezi“ i Fedre, do Barbare u „Kolovozu u okrugu Osage“. Ova posljednja je u svakom slučaju jedna od onih u kojima sam beskrajno už ivala. Vjerojatno zato što sam u dva sata igre prošla transformaciju od ugledne profesorice do teške ovisnice o alkoholu. Sjajna uloga. Nadam se da ćemo tu predstavu opet igrati kada se Gavella obnovi…
Gavellu već dvije godine u normalnom radu onemogućuje ne samo pandemija već i dislociranost. Kako ste vi osobno proživjeli to razdoblje? Kako ste za svo to vrijeme izlazili na kraj sa svojom kreativnom energijom, kamo ste je kanalizirali? Jeste li u toj krizi uspjeli pronaći i nešto dobro, mislite li da bi iz nje moglo proizaći i nešto dobro?
– Oduvijek mi je bio jasan pojam prolaznosti; brzina kojom vrijeme leti doista je pomalo tjeskobna. Nije mi trebala pandemija da posložim prioritete. Teško mi je pala pomisao da ću možda morati zauvijek zaboraviti na kazalište, tako da sam doista sretna što se situacija ipak postupno stabilizira, i što nam je profesija – kazalište – opstala. U konačnici, umjetnost je odjek civilizacija i bilo bi strašno da bilo koji njezin segment moramo jednostavno prekrižiti.
U posljednje ste dvije godine igrali u tri Gavellina autorska projekta. Odgovara li vam više rad na takvim projektima koji nastaju u sinergiji s glumcima, ili ipak onaj klasičniji teatar kod kojega je dosta toga već unaprijed određeno? Što, duboko u sebi, očekujete od kazališta i od sebe u kazalištu? U tom smislu, što je gluma za vas, odakle ona izvire u vama?
– Teško je verbalizirati proces nastajanja uloge ili prepoznavanje karaktera unutar samoga sebe. Uvijek je to neka vrsta igre, naivne s jedne strane, a opet je riječ o složenom procesu psihološkog traženja, svjesnom ulasku u iščašenost nečijeg uma i razmišljanja. Kako je Fellini znao govoriti, “Umjetnik mora nastaniti priču, i važna je vjerodostojnost, a ne kako je do toga došao”.
Piše: GeaVlahović
Fotografije: Nova TV & Enes Vejzović & Gavella
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
