Potpuna sloboda ili regule, život po određenim pravilima? Što nam donosi više sreće? Odakle izvire “joie de vivre”, onaj osjećaj nepomućene vedrine, uzbuđenog nadahnuća životom samim koji nas ponekad obuzme u rosno jutro ili u sutonu na moru?
U filmovima, serijama i člancima toliko često naletim na floskulu da bismo bili sretniji kad bismo se samo mogli riješiti Freudova superega, vlastite savjesti koja vjeruje u društvene norme prihvatljivog ponašanja i poput stroge mame zapovijeda što smijemo, a što ne. To je posve netočno. Bez superega, život bi se pretvorio u kaos. Polako se i pretvara jer kao da smo zaključili kako je zdravi razum passé, a hedonizam jedino što želimo. Gledala sam nedavno američku humorističku seriju “Tiny Beautiful Things” u kojoj mama objašnjava svojoj tinejdžerici kako bi bilo bolje da se više druži s jednom pametnom djevojkom iz škole. Kći joj odgovara da je ta divna cura – tako mila i pristojna s odraslima – pristala na analni seks u stražnjem dijelu autobusa na putu za Reno u Nevadi. Majka, koja ne smije pokazati da je bilo što u ponašanju raspojasanih tinejdžera šokira jer bi to značilo da ju je pregazilo vrijeme, ulijeće besmislenim pitanjem: “Što je ona, koga vraga, radila u autobusu za Reno”. Hoću reći, ideja samokontrole prezentira se kao staromodna, ograničavajuća, kao ubijanje slobode, kreacije, užitka. No, bezglavi hedonizam nije sloboda. Suština je uvijek u ravnoteži!
OSAMDESET KILOMETARA PUSTINJE GOBI
Bez samokontrole, bez forme koja drži sadržaj na okupu, nema ni velikog umjetničkog djela ni života ispunjenog zadovoljstvom. Jer mi ne želimo samo provode i užitak, svaki od nas kao da je evolucijski “podešen” da želi ispunjen život, život u kojem smo se posvetili nekome ili nečemu. Sreća nije u životu bez briga i pameti, nego u predanom radu za ono do čega nam je stalo. A onda smo za to i motivirani i voljno pristajemo na odricanja. Smiješimo se svojoj bebi kad nas probudi u tri ujutro, nije nam teško po čitave noći čitati dobru knjigu ili pisati, dignuti se u zoru kako bismo trenirali za maraton.
Moja umirovljena prijateljica nedavno je prehodala 80 kilometara pustinje Gobi. Bilo joj je teško, više puta je gotovo odustala, no željela je to iskustvo pustinje, željela je vidjeti što sve može njezino tijelo, i to je njezinu hodu dalo smisao. No, potreban nam je i užitak, a njega nema bez žive želje – čovjek bez želja je slika smrti! – a želja se rađa iz slobode. Ali ne iz meteža, života bez smisla. Čak i u modi potpuna sloboda donosi kaos umjesto veselja u kreaciji: sadržaj bez forme ispunja nas nekom neodređenom zebnjom, kao da je moda najednom na stranputici. Koliko smo to puta pomislili u posljednje vrijeme gledajući kreacije nastale samo da šokiraju, a koje ljudi izruguju po društvenim mrežama.
Veliki dizajneri Miuccia Prada i Raf Simons prošle su jeseni napravili kolekciju za Pradu koja se uvelike oslanja na ideju uniforme, jednostavnog i brzog odijevanja sa zadanim elementima. “Uniforma” zapravo nikad ne izlazi iz mode. Mornarski kompleti, varijacije na školske uniforme, muška odijela ili kiltovi, safari kompleti, yamamotovske monaške halje, stroge jakne u maoističkom stilu – sve su to elementi koji se neprestano vraćaju s nekom novom kreativnom nadgradnjom, slobodom koja se uz formalni okvir čini staloženom i sigurnom u današnjim nesigurnim vremenima. A moda postoji samo zbog našeg užitka u svakodnevici, ona nema drugu funkciju. Hoću reći, čak i taj užitak mora biti strukturiran, promišljen, oplemenjen idejom, nikad obezglavljen.
Piše: Nada Mirković
Fotografije: Unsplash
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
