Karijera Ane Konjuh jedna je od onih za koju ćemo iz leksikona sportskih fraza izvuči tvrdnju da „ne poznaje prečice“. Ništa se na putu 19-godišnje Dubrovkinje nije događalo preko noći. Čak i najpovršniji teniski fanovi zapamtili su njezino ime još kad je bila godinama udaljena od profesionalne razine, iz jednostavnog razloga: od malih je nogu obećavala najveće stvari.
Film se počeo vrtiti u kasnu jesen 2012., kada je 14-godišnja djevojka stigla u Ameriku i tamo osvojila sve po što je došla. U dva tjedna spojila je naslove na jakim juniorskim turnirima, Eddie Herru i Orange Bowlu, impresioniravši novinare koji su svjedočili njezinim pobjedama. „Izgledala je kao da se dosađuje u lakoći kojom je svoju stariju i bolje rangiranu suparnicu Katerinu Siniakovu šetala terenom. Ipak, nakon što je tijekom 14 dana odigrala 17 mečeva singla i 14 parova, odlučila je privesti posao kraju i postati najmlađa djevojka u povijesti koja je spojila dvije prestižne titule“, pisao je tih dana reporter „Sun Sentinela“. Bilo je to idealno zagrijavanje za turbulentnu 2013. U njoj je Konjuh osvojila dva juniorska Grand Slama, Australian Open i US Open te i službeno postala najbolja juniorka na svijetu. Debitirala je i za reprezentaciju, u čijem je dresu senzacionalno pobijedila 37. igračicu svijeta Urszulu Radwańsku. Ako je do tada bila samo „mala koja obećava“, u Izraelu je prvi put – tiho, ali znakovito – najavila da će ubrzo miješati karte među velikim curama.
Krajem iste godine, priliku da se predstavi servirali su joj organizatori WTA turnira u Aucklandu. Ani su dodijelili pozivnicu, koju je ona ovjerila šok-pobjedom protiv 14. igračice svijeta Roberte Vinci. Tog su dana u svjetskim teniskim rubrikama dominirali naslovi o hrvatskoj tinejdžerici. „Ne mogu vjerovati što sam napravila“, priznala je nakon meča. Gotovo tri i pol godine kasnije, Ana Konjuh je provjerena snaga ženskog tenisa i djevojka oko koje se skiciraju sve prognoze za budućnost. Na njezinom putu ne samo da nije bilo prečica, nego je bio prilično trnovit, prošaran kako bizarnim, tako i redovitim ozljedama koje je prate otkad se počela ozbiljnije baviti tenisom. Unatoč tomu, u trezoru već ima prvu titulu (Nottingham 2015.), još jedan finale (Auckland 2017.) te četvrtfinale US Opena, kao i nekoliko zvučnih pobjeda nad Top 20 igračicama. U razgovoru za Jet-set, Ana objašnjava je li to ono o čemu je sanjala.
– Definitivno. Uvijek sam se zamišljala na Touru, među najboljim djevojkama na svijetu, i poseban je osjećaj biti dio tog svijeta. Možda je malo više rada nego što sam očekivala, ali s razlogom. Sada se već vrtim oko 30. mjesta na svijetu, moji snovi se polako ostvaruju i jedva čekam da ostvarim sljedeći veliki rezultat.
Granica uspjeha u ženskom tenisu pomaknula se, pa se više ne događa da na najvećim turnirima dominiraju maloljetne ili jedva punoljetne igračice kao nekoć Gabriela Sabatini, Monika Seleš ili Martina Hingis. Najbolja hrvatska tenisačica u povijesti Iva Majoli upravo je s 19 godina osvojila Roland Garros, zasad jedini hrvatski ženski Grand Slam naslov… Ipak, Ana se u ovo sasvim drukčije vrijeme već uspjela ugurati u društvo iskusnih „lavica“ – zahvaljujući moćnim udarcima vrlo brzo su se počele povlačiti paralele sa Serenom Williams. Bi li potpisala da joj je netko na početku seniorske karijere ponudio ove rezultate koje je ostvarila dosad?
– Bih, bez razmišljanja. Krivulja mojih rezultata je cijelo vrijeme išla uzbrdo. Približila sam se vrhu, ali preda mnom je zadnjih 500 metara u kojima treba upregnuti jače da bi se ostvarili ciljevi – slikovito će Ana.
Prošle i početkom ove godine nedostajalo joj je kontinuiteta, budući da je trenere mijenjala kao na traci. Nakon što je raskinula s Kristijanom Schneiderom s kojim je radila osam godina, Anin tim angažirao je Jelenu Kostanić Tošić. S bivšom je tenisačicom i ostvarila pothvat u New Yorku, no i ta je suradnja potrajala tek nekoliko mjeseci. Potom je uslijedila ekspresna epizoda s Goranom Prpićem, koji je pri raskidu objasnio Ani da „nije tip igračice s kojom bi mogao raditi“. Na kraju je u vatru uskočio Željko Krajan, aktualni izbornik Davis Cup reprezentacije i čovjek koji je Dinaru Safinu svojedobno doveo do broja jedan. Moćne reference za trenera, no Anu je čekalo još jedno privikavanje.
– Svjesna sam da mi brojne promjene nisu baš pomogle. Nije jednostavno stalno započinjati s nekim novim, budući da svatko ima svoje viđenje kako bih trebala igrati i u moj tenis donosi nešto svoje. Onda treba i zadovoljiti te njihove želje, a bilo je puno različitih stvari, samim time i puno više treninga nego inače. Ipak, vjerujem da smo sa Željkom pogodili i da će mi pomoći da se dodatno podignem.
Vjerojatno se i njima bilo teško prilagoditi, jer i Ana zna biti prilično zahtjevna…
Tekst: Vladimir Zrinjski
Fotografije: Violeta Šunić
Šminka i frizura: Arijana Zogaj / Honey Bunny
