Ove se godine navršava pedeset godina od „Vlaka u snijegu“, najpoznatijeg hrvatskog dječjeg filma. Bio je to povod da izaberemo deset naših najboljih filmova za djecu ikad snimljenih
Po široko prihvaćenom kritičarskom konsenzusu, sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su zlatno doba hrvatskog dječjeg igranog filma. Tada su nastali naslovi koji su desetljećima oblikovali predodžbu o tome kako bi žanr trebao izgledati i danas se smatraju klasicima: Reljin „Vlak u snijegu“, Tadejeva „Družba Pere Kvržice“, te dva Gluščevićeva filma – „Vuk samotnjak“ i „Kapetan Mikula Mali“. Ti filmovi nudili su jasan, topao svijet u kojem se slavila dječja hrabrost, zajedništvo i solidarnost. No hrvatski dječji film nije započeo tek sedamdesetih. Već su pedesete godine postavile čvrste temelje djelima Branka Bauera „Sinji galeb“ i „Milioni na otoku“, filmovima koji su pokazali da se djeci može govoriti ozbiljno i bez pojednostavljivanja, otvorivši prostor kasnijem procvatu.
Osamdesete godine donijele su nekoliko važnih naslova, poput „Tajne starog tavana“ i „Ne daj se, Floki!“, koji su u žanr unijeli elemente fantastike. Uslijed poznatih ratnih i poratnih okolnosti, hrvatski je dječji film devedesetih i ranih dvijetisućitih godina prolazio kroz razdoblje stagnacije: iz vrlo siromašne produkcije mogli bismo izdvojiti samo Tadejev „Kanjon opasnih igara“ i „Duh u močvari“ Branka Ištvančića.
Svojevrsna prekretnica nastupila je 2010-ih godina solidnim ekranizacijama romana Ivana Kušana „Koko i duhovi“, „Zagonetni dječak“, „Ljubav ili smrt“ i „Uzbuna na Zelenom Vrhu“, filmovima koji su uspjeli vratiti zanimanje publike. Glavni protagonist tih filmova, dječak Koko, simbolizirao je prilagodbu hrvatskog dječjeg filma novom društveno-političkom okruženju: djeca su prestala biti simbol idealnog kolektiva i postala su pojedinci s vlastitim problemima. Posljednjih je godina nekoliko dječjih filmova – prije svega serijal o Paulini P. – imalo vrlo dobru gledanost u kinima, što daje naslutiti svijetlu budućnost žanra. Donosimo kronološki naš izbor deset najboljih hrvatskih dječjih igranih filmova…
„Sinji galeb“
(1953.) Branko Bauer
Pustolovni film „Sinji galeb“ redatelja Branka Bauera smatra se početkom zrele faze hrvatskog dječjeg filma. Snimljen prema romanu slovenskog pisca Tone Seliškara, film prati skupinu dječaka koja na starom brodu plovi između jadranskih otoka i doživljava razne avanture. Premda je glavni protagonist filma dječji kolektiv, u središtu je pozornosti dječak Ive koji se s prijateljima otisnuo na more kako bi otplatio očeve dugove. Svoj su brod nazvali Sinji galeb, a ono što se u početku činilo kao bezazlena dječja pustolovina postupno se pretvorilo u ozbiljan sukob sa svijetom odraslih – s morskim krijumčarima koje predvodi Lorenc. Bauer je u filmu uspio izbjeći didaktičnost svojstvenu tadašnjem vremenu i djecu je prikazao kao stvarne, nesavršene ljude. Film je bio iznimno popularan u kinima diljem Jugoslavije, a kritika ga je isticala kao dokaz da domaća produkcija može ravnopravno stati uz europske dječje filmove. Posebno je hvaljena maštovita priča i vizualni stil za koji je bio zaslužan snimatelj Nikola Tanhofer. Dječaka Ivu glumio je Suad Rizvanbegović, koji je puno godina kasnije postao poznat široj javnosti kao teniski partner i intimus prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
“Milioni na otoku”
(1955.) Branko Bauer
Dvije godine kasnije Branko Bauer snimio je još jednu kino uspješnicu za djecu, pustolovni film „Milioni na otoku“. Radnja prati trojicu dječaka – braću Željka i Mladena, te njihova prijatelja Ivicu – koji na sportskoj prognozi osvoje glavni zgoditak, ali to odluče zadržati u tajnosti kako bi tijekom školskih praznika na Jadranu kupili brod i zaplovili u pustolovinu. Za to saznaju kriminalci poznati kao Tigar i Žuti, koji im pokušavaju oteti novac. Dječaci u međuvremenu kreću na more i u vlaku upoznaju malog delinkventa Duška koji pokušava pobjeći od Tigra… Ulogu trojice dječaka odigrali su Zlatko Lukman, Branko Belina i Igor Rogulja, dok je svoj filmski debi imao i tada 25-godišnji Relja Bašić u ulozi opakog negativca Žutog. Glazbu je potpisao Boris Papandopulo, a snimatelj je bio Branko Blažina. Film, u trajanju od približno 97 minuta, snimljen u crno-bijeloj tehnici, dugo je bio standard u programima posvećenima dječjem i omladinskom filmu diljem tadašnje Jugoslavije. „Milioni na otoku“ uspješno su prikazivani i u inozemstvu.
„Družba Pere Kvržice“
(1970.) Vladimir Tadej
Debitantski cjelovečernji igrani film ugle
dnog scenografa Vladimira Tadeja adaptacija je istoimenog klasičnog dječjeg romana Mate Lovraka i jedan od najpopularnijih naslova hrvatskog filma za djecu i mlade uopće. Roman i film već desetljećima žive u kolektivnoj memoriji jer na jednostavan i neposredan način tematiziraju dječje zajedništvo, prijateljstvo i kreativnu inicijativu. Radnja je smještena u ruralni krajolik u predratnom razdoblju, gdje skupina seoskih dječaka na čelu s bistrim i snalažljivim Perom Kvržicom odluči u tajnosti obnoviti staru i zapuštenu vodenicu na kraju sela kako bi je preko ljeta mogli koristiti kao mjesto za igru i druženje. Vodenica je svojevremeno zatvorena zbog nesloge seljaka, od čega najviše koristi ima vlasnik parnog mlina. Da bi zadržao mušterije, on je spreman i na mito kako vodenica ne bi ponovno proradila, no Perina družina ne želi popustiti pod pritiskom korumpiranih odraslih. U glavnoj ulozi pojavljuje se Mladen Vasary kao Pero Kvržica, a zvjezdanu podjelu odraslih čine Boris Dvornik kao policajac Jozo, Antun Vrdoljak kao učitelj, Antun Nalis kao velečasni, te Kruno Valentić u ulozi šumara. “Družba Pere Kvržice” smatra se jednom od najuspjelijih adaptacija klasične dječje književnosti.
Piše: Darko Vlahović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
