Hey ho, let’s go

Prije 50 godina objavili su svoj prvi album,  a prije 30 godina održali su svoj oproštajni koncert. Ovo je priča o grupi „Ramones“, ikonama punk rocka

Neki rock albumi ulaze na velika vrata, s pompom, virtuoznošću i tekstovima debelim kao knjiga. „Ramones“, debitantski album četvorice neprilagođenih iz njujorškog Queensa, koji upravo slavi 50 godina, napravio je potpuno suprotno: ušao je, i ekspresno „uništio“ rock glazbu za manje od pola sata. Pedeset godina poslije, i dalje zvuči kao izazov i poziv na pobunu.

Objavljen 23. travnja 1976., „Ramones“ nije samo predstavio sastav – predstavio je novi operativni sustav rock ’n’ rolla. Kratke pjesme. Glasne gitare. Nema sola. Nema suvišnog glamura. Nema strpljenja za gluposti. U vremenu kada su arenske produkcije i virtuoznost prog-rocka vladali svjetskom rock scenom, Ramonesi su donijeli reset tipku zamotanu u poderane traperice i zarazne bubblegum melodije. No, što je bilo prije tog legendarnoga „blitzkriega“?


SIROVO, BRUTALNO, AUTENTIČNO

Ramonesi su nastali 1974. u Forest Hillsu u njujorškoj općini Queens – Joey (vokal), Johnny (gitara), Dee Dee (bas) i Tommy (bubnjevi). Nisu bili virtuozni glazbenici, a njihov nedostatak tehničke preciznosti zapravo je postao njihova najveća moć. Ono čime su obilovali bila je naglašena zajednička strast. Ubrzo su postali kućni bend CBGB-a, mitskog kluba na Bowery Streetu, gdje je publika svake večeri mogla svjedočiti rađanju punk revolucije. Pjesme su skraćivane, tempo ubrzavan, a publika je ili bježala ili se pretvarala u fanatične konvertite.

Kada je došlo vrijeme za snimanje albuma, minimalizam je postao mantra. Album „Ramones“ snimljen je u Plaza Sound Studiju, na osmom katu Radio City Music Halla, u samo sedam dana, za smiješno mali budžet od 6400 dolara. Johnny Ramone je odbijao beskrajna snimanja. Deviza mu je bila: Ono što sad čujete je ono što ćete čuti na albumu. Produkcija odražava njihovu filozofiju – bas lijevo, gitara desno, bubnjevi i vokal u sredini. Sirovo, brutalno, autentično.

Jedan od najvećih utjecaja na sastav imali su Beatlesi, njihovi rani stereo miksovi inspirirali su zvuk albuma. A na coveru se našla legendarna fotografija koja je postala prepoznatljiv simbol cijelog punk pokreta, taj omot mnogo je više od same slike – on je postao ikona otpora, autentičnosti i glazbenog preokreta. Album traje samo 29 minuta i u njih je nagurano čak 14 pjesama – 13 originala uz kratku obradu pjesme „Let’s Dance“ Chrisa Monteza. Na prvi pogled karikaturalne, pjesme kriju mračnu inteligenciju.

Početna „Blitzkrieg Bop“ je himna koja je odmah osvojila publiku – jednostavna, brza, eksplozivna, s neočekivano provokativnim tekstom. „Beat on the Brat“ inspirirana je Joeyjevim djetinjstvom – razmaženo dijete na igralištu i impulsi koje je to probudilo, dok „Judy Is a Punk“ udara poput nekog naslova tabloida. Dee Dee donosi oštrinu: „53rd & 3rd“ gotovo otvoreno govori o njegovoj prošlosti kao muške prostitutke. „Now I Wanna Sniff Some Glue“ pretvara dosadu i radoznalost u dvominutnu himnu, a „Loudmouth“ odaje počast skupini New York Dolls, ali ju i nadmašuje u sarkazmu. Tu je i „I Wanna Be Your Boyfriend“ – nježna, iskrena i romantična pjesma koja otkriva tajno srce Ramonesa, a Joey je vokalno učinio da svaki slušatelj osjeti tu emociju usamljenosti.

Piše: Velimir Cindrić

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar