Domagoj Ivanković (29), Vinkovčanin sa zagrebačkom adresom, sjajan glumac, mađioničar i iluzionist, a i multitalent za glazbu, nešto više od godinu dana član je ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh
Čak i kad nije u prvom planu, njegovu je prisutnost na sceni nemoguće ne primijetiti. Uvijek maksimalno koncentriran na ulogu i s besprijekornim osjećajem za svaku nijansu glumačke igre, svojom mimikom, držanjem i izvedbom lako plijeni pažnju i gledateljima izvlači osmijeh na lice. On je akademski glumac i rođeni komičar Domagoj Ivanković (29), Vinkovčanin sa zagrebačkom adresom, multitalent za glazbu, mađioničar i iluzionist te nešto više od godinu dana član ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh.
Glumu, lutkarstvo i neverbalni teatar diplomirao je na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, nakon čega aktivno igra na cijelom nizu domaćih profesionalnih scena. Uz mnoge druge, posebno se ističu njegove uloge u nagrađivanim predstavama „GospOUdinNOUbadi“ (Teatar Exit), za koju je 2020. godine nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika, „Realisti“ (Teatar Exit) te „Mala Frida“ (Žar ptica). Igrao je i u filmovima i serijama, a šire televizijsko gledateljstvo osvojio je ulogom simpatičnog i zabavnog Josipa u seriji „Kumovi“, za koju je uspješno svladao dijalekt Dalmatinske zagore.
Glumom se zarazio još u osnovnoj školi kada je krenuo na dramski studio u vinkovačkom gradskom kazalištu „Joza Ivakić“. Kroz igru i veliki broj pogledanih predstava, ljubav prema teatru samo je rasla, pa iako je u međuvremenu maturirao u Srednjoj medicinskoj školi za medicinskog tehničara, ubrzo upisuje glumačku akademiju. I uspješno je završava…
„Pred nama je jedna već potpuno razvijena glumačka osobnost koja će veseliti publiku još desetljećima. Stasit, velikih očiju, punašan, izvanredno spretan, nadaren sluhom i još ponizan, koncentriran, uživljen u ulogu, daje na sceni energiju kakva se doista rijetko stvara“, zapisao je nedavno kazališni kritičar Čadež, komentirajući Domagojevu ulogu u predstavi „Sve zbog jednog imena“, prvoj u kojoj je nastupio kao punopravni član Kerempuhova ansambla. Osim u toj predstavi, publika ga na sceni Kerempuha trenutačno može gledati još u „Ženidbi“, „Alanu Fordu“ i u krimi-komediji „Cluedo“.
Paralelno s glumom, od malih nogu razvija i svoju drugu strast – iluzionizam i mađioničarstvo – koju je uspješno pretvorio u dodatnu profesiju, poglavito na oduševljenje svojih kolega glumaca koji nisu ni slutili koliko je vješt u izvođenju zapanjujućih trikova i vođenju duhovitih, cjelovečernjih „magic show“ nastupa.
„Mislim da nema ljepšeg prizora nego pokazati nekome trik i vidjeti ga kako se pretvara u dijete, s oduševljenjem, iskrenošću i smijehom. Ja sam neke trikove izveo nebrojeno puta, ali se nisam dovoljno nagledao izraza lica. Čarolija je jedan dio mene, mog identiteta“, izjavio je svojedobno, predstavljajući svoj novi show „Fuj Fuj Fuj“, koji se može pogledati ponedjeljkom u klubu OUT Bunker. Na poslu discipliniran, profesionalan i kreativan, a privatno spontan, topao i duhovit, Domagoj je uvijek spreman za razgovore o najrazličitijim temama, u što smo se uvjerili i tijekom ovog razgovora.
Kada bismo vas predstavljali u kratkim asocijacijama, to bi izgledalo otprilike ovako: glumac, komičar, mađioničar i iluzionist, lutkar, glazbenik, medicinski tehničar. Postoji li možda još nešto što bismo trebali dodati ovom šarolikom i prilično impresivnom nizu?
– Nadam se – dobar suprug. Ali to ipak morate pitati moju ženu Anu.
Krenimo od neobičnog podatka iz vaše biografije gdje piše da svirate preko petnaest instrumenata. Kada ste uspjeli naučiti svirati više instrumenata nego što ih pojedinci znaju nabrojiti?
– Krenulo je sasvim slučajno. Išao sam u osnovnu glazbenu školu u Vinkovcima gdje sam učio gitaru. Nisam ispočetka bio nešto specijalno zagrijan, no kasnije sam shvatio što sve gitara može i nudi. Zatim sam u vikendici pronašao staru harmoniku i krenuo svirati nju, pa ukulele, mandolinu i bas, koji ima sličan princip kao i gitara. Zapravo, sviram sve što ima žice i što mi dođe pod ruku. Baš volim svirati, „odlijepim“ se.
Je li vaša ljubav prema glazbi rezultat odrastanja u obitelji glazbenika? Ili pak u obitelji ljubitelja glazbe?
– Tata je veliki zaljubljenik u glazbu, strina je etnomuzikologinja, stric basist, sestrična profesorica klavira. Vjerujem da je utjecaj svih njih podjednako zaslužan za moje glazbene egzibicije. Ipak, većinu toga sam naučio od tate. Teško mu pada što naginjem Beatlesima, budući da je on čistokrvni bluzer. Mama je pak više tip za Nove fosile.
Uz svoju glavnu profesiju – glumu – već dugi niz godina uspješno se bavite iluzionizmom. Što vas je privuklo tom „zanatu“? Opišite nam svoje početke…
– Početak je bio vrlo jednostavan: obožavao sam na televiziji gledati mađioničare. Za 10. rođendan dobio sam svoju prvu knjigu „Kako postati mađioničar“, pa čvrsto odlučio to i postati. Gledao sam Jozu Ciganovića i Catarzu, apsolvirao „Lukinu čarobnu kutiju“; u Osijeku je često nastupao Saša Gerber… Uglavnom, na sve strane bilo je raznoraznih fantastičnih utjecaja. Počeo sam tako izvoditi trikove po rođendanima svojih vršnjaka i djece maminih prijateljica; kroz srednju školu i fakultet odradio sam valjda na stotine nastupa.
Po dolasku u Zagreb 2021. godine, nakratko sam zanemario iluzionizam jer sam kao nezavisni glumac radio na puno paralelnih projekata, ali otkako sam se zaposlio u Kerempuhu i dobio sigurnost, ponovno sam vratio svoju prvu ljubav u fokus. Istina, tek sam se ove godine ohrabrio nastupati i za odrasle. Uglavnom, moram priznati da sam jako ponosan na sebe i na svoj uspjeh u iluzionizmu. Desetogodišnji ja je jako, jako sretan.
Za razliku od djece, trikovi kod odraslih ljudi izazivaju različite reakcije; neki postaju ogorčeni jer ih se pred nosom „pravi ludima“, neki se oduševljeno prepuštaju čaroliji, a neki uporno pokušavaju „dokučiti foru“…
– Ljudi na našim prostorima programirani su na očekivanje da će ih netko prevariti, pokrasti, preveslati, izrugati, tako da kod nas teže prolazi ovakva vrsta zabave. Uvijek kažem da smo tu zbog razbibrige, ništa drugo. Ne moraš znati trik da bi se zabavio; opusti se, dopusti mozgu da se odlijepi od lubanje, da se ode malo prošetati i onda se vrati… Igramo se s realnostima, slikama, iskrivljavanjem mogućeg. Zar nije to divno?
Kako vi osobno reagirate kada vam neki od kolega predstavi novi trik u čije rješenje nikako ne možete proniknuti?
– Ma, kod iluzionizma je uvijek win-win situacija: kad ne znaš – dobro ti je; kad znaš – opet ti je dobro.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Luka Dubroja & Nikola Bašić
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
