Staša Čimbur pronašla je originalan način kako jedno tradicionalno umijeće oteti zaboravu, udahnuvši mu novi život kroz jedan drugi medij – riječi su kojima kustosica Maša Štrbac opisuje rad Staše Čimbur, vrhunske majstorice u izradi šešira, modnih dodataka i asemblaža.
Zagrepčanka, poznata i kao Stasha Hats, iza sebe ima brojne izložbe. Osim nedavne izložbe asemblaža „See me, Feel me, Touch me“ u sklopu Mjeseca dizajna u Ljubljani, dosad je izlagala u Zagrebu, Dubrovniku, Opatiji, Krku, Vinkovcima, Beču, Pragu, Münchenu, belgijskom Gentu, Izraelu i New Yorku te diljem Nizozemske – u Den Haagu, Lisseu, Rotterdamu, Scheveningenu, Maastrichtu, Amsterdamu i Utrechtu. Malo je reći da je njena umjetnost vidjela svijeta ili bolje rečeno, da je svijet vidio Stašinu nesvakidašnju, više no maštovitu umjetnost, jer izlagala je na preko stotinu izložbi, performansi i modnih revija u muzejima, galerijama i kult(ur)nim centrima na gore navedenim lokacijama.
Ova kreativna primijenjena umjetnica, kreatorica šešira i modnog pribora koja stvara šešire i nosive objekte za glavu i tijelo, torbe i spremnike, suncobrane, šalove, tisak na tekstilu te objekte za interijere i asemblaže,u širokom spektru materijala i tehnika, zaintrigirala nas je da joj posvetimo ove stranice kao što su to već učinili i brojni magazini kao što su Cosmopolitan, Elle, Marie Claire i mnogi drugi. A i mi, i to u dva navrata: prvi put poodavno, još na početku njezine karijere, a onda i prije nekoliko godina…
Vedra i simpatična Staša članica je ULUPUH-a, Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te nizozemskog udruženja Haagse Kunstkring. Kako je riječ o doista maštovitim djelima, morali smo je odmah na startu upitati otkuda uopće crpi inspiraciju.
– Iz svijeta oko sebe… Sve što gledam, informacije koje saznajem ili nesvjesno upijam, sve se to selektira, pohranjuje u mojoj memoriji i onda u trenutku kad počinjem razmišljati o oblicima – već je sve zapravo spremno i čeka da se pretoči u materijalni svijet. Ponekad inspiraciju potakne materijal, ponekad sjećanje na neko lice u prolazu i moja interpretacija dotičnog života, slučajni susret, prizor…
Naglašava da njen poticaj nije u žalu i čežnji za prošlim vremenima kojima su vladali šeširi, a modisti diktirali kompletne modne stilove iz stoljeća u stoljeće, nego da je više okrenuta izazovu mode danas i sutra. Što ju je potaknulo da se specijalizira baš za šešire?
– Ljubav prema arhitekturi radi koje sam završila odjel unutarnje arhitekture na Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu.
Za mene su šeširi volumeni koje gradim, koji rastu, uzdižu se iz plošnog i odjednom nastaju, a to sve ovisi jedino o oku, vještini ruke i nadahnuću – govori Staša i dodaje da za pravim odgovorom na pitanje zašto baš šeširi, uz sve njene druge sklonosti i talente, još uvijek traga, a u međuvremenu oni, eto, ostaju da je provociraju i potiču na stvaranje…
Tekst: Nika Ostoić
Fotografije: Silvio Ramik
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
