U vrijeme marvelovskih superheroja i akcijskih junaka, tko je mogao očekivati nešto više od serije o šahu. Ipak, diljem svijeta – pa i u Hrvatskoj – “Damin gambit” porušio je sve rekorde gledanosti i postao najneočekivaniji jesenski hit
Šah, drevna igra nastala na području sjeverozapadne Indije, imala je tijekom 20. stoljeća nekoliko vrhunaca popularnosti u kojima se našla u središtu pozornosti globalne javnosti. Današnji četrdeset-i-nešto-godišnjaci dobro se sjećaju epskih mečeva za titulu svjetskog prvaka osamdesetih godina između sovjetskih velemajstora Anatolija Karpova i Garija Kasparova, oni malo stariji pamte uspon američkog “čuda od djeteta” Bobbyja Fischera koji je 1972. u legendarnom meču uspio detronizirati dotadašnjeg svjetskog prvaka Borisa Spaskog, a zacijelo još uvijek ima živućih očevidaca šahovskih partija velikana od prije Drugog svjetskog rata, tadašnjih globalnih celebrityja Aleksandra Aljehina i Josea Raula Capablance.
Posljednjih desetljeća šah je međutim polako – u skladu s općim trendovima koji preferiraju brzinu, zabavu i jednostavnost, dakle površnost – počeo izlaziti iz mode i gubiti bitku za pozornost svjetske javnosti od atraktivnijih natjecateljskih igara i sportova. No, čini se da se upravo nalazimo pred jednim novim vrhuncem popularnosti šahovske igre, i sve to zahvaljujući – jednoj televizijskoj seriji. Kad je krajem listopada na Netflixu prikazana prva epizoda “Damina gambita”, producenti te miniserije nisu imali prevelikih očekivanja. Priča o usponu na svjetsku šahovsku scenu fiktivne mlade šahistice Beth Harmon, smještena u hladnoratovske pedesete i šezdesete godine, na prvi se pogled činila kao samo jedna od desetak kvalitetnih dramskih serija koje postignu solidnu gledanost, dobiju poneku nagradu – možda steknu i odanu gledateljsku sljedbu – ali i ništa više od toga. Uostalom, u vrijeme marvelovskih superheroja i akcijskih junaka, tko bi mogao očekivati nešto više od serije o šahu. Ipak, od premijere 23. listopada, diljem svijeta – pa i u Hrvatskoj – “Damin gambit” je porušio sve rekorde gledanosti i postao najneočekivaniji jesenski hit.
Netflixova serija je adaptacija istoimene knjige Waltera Tevisa, kultnog američkog pisca koji je ukupno objavio šest romana. Prema tri njegova romana snimljeni su filmovi koji su već postali, ili su na putu da postanu, klasici: “Čovjek koji je pao na Zemlju” Nicolasa Roega s Davidom Bowiejem u glavnoj ulozi, “Hazarder” Roberta Rossena s Paulom Newmanom, te Scorseseova “Boja novca” s Tomom Cruiseom i opet Paulom Newmanom. Očito je, dakle, da je riječ o piscu čija su djela “filmična”. A to je vjerojatno pomislio i škotski scenarist i producent Allan Scott. Početkom devedesetih od Tevisove udovice otkupio je prava na adaptaciju “Damina gambita” i odlučio snimiti film, još jedan “budući klasik”. Nakon neuspješnih pokušaja koji su trajali više od dva desetljeća, Scott je shvatio da ta Tevisova knjiga o šahu možda ipak i nije dovoljno “filmična”. No – srećom za Scotta – u međuvremenu se televizijska serija nametnula cjelovečernjem igranom filmu kao jednako prestižan format, koji uz to lako podnosi, pa čak i zahtijeva dugačke forme, baš onakve kakve pristaju Tevisovoj epskoj priči u kojoj je glavni junak šah. Scott je stoga prije nekoliko godina udružio snage s uglednim američkim scenaristom i redateljem Scottom Frankom, a rezultat njihove suradnje, sedmodijelna miniserija, savršeno je pogodila puls vremena uzdrmanog pandemijom te izazvala senzaciju na streaming servisu.
“Damin gambit” zapravo je konvencionalna serija, u čemu možda i leži tajna njezina uspjeha. Priča je to o odrastanju i usponu do svjetske šahovske slave Beth Harmon, mlade Amerikanke na čijem su se putu do uspjeha našle uobičajene prepreke – emocionalni problemi iz djetinjstva, patrijarhalno društveno okruženje, ovisnost o lijekovima i alkoholu. Devetogodišnja Beth (Isla Johnston) ostala je bez roditelja poginulih u prometnoj nesreći i završila u sirotištu u američkoj zabiti. Svakodnevno je dobivala sedative, što je tada bila redovita praksa u sličnim ustanovama. Bježeći od ljudi, nesretna i usamljena, skrivala se u trošnom podrumu sirotišta gdje se sprijateljila s gospodinom Shaibelom (Bill Camp), osornim domarom koji ju je naučio igrati šah. Beth je međutim ubrzo nadmašila svog učitelja – njezin prirodni šahovski talent dodatno je ojačan lijekovima koje je prisilno uzimala. Nekoliko godina kasnije, sada već tinejdžerica Beth (Anya Taylor-Joy) odlazi u posvojiteljsku obitelj. Dok se privikava na novi dom, prijavljuje se na šahovski turnir koji osvaja premda dotad nije imala nikakvog natjecateljskog iskustva. Polako shvaća da je šah njezin život i njezina budućnost, a dok nastavlja pobjeđivati na turnirima i stjecati slavu, postaje sve ovisnija o sredstvima za smirenje i alkoholu.
Kulminaciju njezine šahovske karijere također nije teško predvidjeti: Beth Harmon, prelijepa mlada Amerikanka, na vrhuncu hladnoga rata igra meč protiv svjetskog prvaka u šahu, nepobjedivog sovjetskog šampiona Vasilija Borgova (Marcin Dorocinski). Svim malo starijim gledateljima “Damina gambita” neizbježno pada na um izvor inspiracije Waltera Tevisa za lik Ruth Harmon – to je, dakako, Bobby Fischer. Legendarni američki velemajstor bio je, baš kao i Beth, prirodni talent, šahovsko “čudo od djeteta” nesređenih obiteljskih prilika, emocionalno nestabilan genij. Oboma je – i fikcionalnom liku Ruth Harmon i stvarnom liku Bobbyja Fischera – opsjednutost šahom služila kao bijeg od nesigurne stvarnosti. Pošto je dvije godine dominirao šahovskim svijetom kao nitko ni prije niti poslije njega, vrhunac Fischerove šahovske karijere dogodio se u rujnu 1972. u Reykjaviku kad je postao prvi i jedini “nesovjetski” svjetski šahovski prvak u razdoblju između kraja Drugog svjetskog rata i početka 21. stoljeća, kad je krunu preuzeo Indijac Viswanathan Anand.
Tekst: Darko Vlahović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
