Već desetljećima zauzima jedinstveno mjesto u hrvatskoj javnosti: meteorolog koji je postao gotovo institucija, osoba koju prepoznaju i oni koji televiziju više ni ne gledaju, a čije se ime udomaćilo kao sinonim za vremensku prognozu.
No, iza urednih grafika, kratkih TV formata i svakodnevnih javljanja Zorana Vakule, krije se mnogo širi opus – urednički rad na brojnim medijskim platformama, marljivo populariziranje meteorologije kroz stand-up igrokaze, slikovnice, meteostripove, dokumentarce i edukativne programe, pa čak i autorski izdavački projekt s vlastitom nakladom.
U trenutku kada se klimatska stvarnost vidljivo mijenja, digitalne aplikacije stvaraju iluziju apsolutne preciznosti, a mnogima postaje sve teže razlučiti što je informacija, a što tek njezina brza simulacija, Vakulin glas – istodobno stručan, pristupačan i samoironičan – ostaje važna točka orijentacije. Jedan od rijetkih komunikatora koji uspijeva kompleksne procese prevesti iz znanstvenog u svakodnevni jezik, i to na razumljiv, nenametljiv i često duhovit način, Vakula je prepoznat i izvan Hrvatske: za svoje spajanje meteorologije i medijske komunikacije dobio je prestižnu europsku nagradu EMS Broadcast Meteorologist Award 2020.
Posljednjih se godina sve više okreće i radu s djecom, roditeljima i školama, nastojeći meteorologiju učiniti nečim što se ne samo razumije, nego i osjeća, uspoređuje, promatra i prenosi. U razgovoru koji slijedi, stoga, ne otvaramo samo pitanje prognoze i klimatskih ekstrema, nego i šire teme: kako danas ljudski element odolijeva dominaciji umjetne inteligencije, što radimo (ili ne radimo) da bismo se prilagodili „novom normalnom“, gdje završava znanost a počinje etika, te kako se iz televizijskog formata rodio jedan posve osobni i sve razgranatiji kreativni svemir.
Vaše ime već desetljećima funkcionira kao sinonim za vremensku prognozu; gotovo ste institucija, „meteo autoritet”. I dok to izgovaram, svjesna sam da ste tu rečenicu čuli tisuću puta. Dosadi li vam ikad taj narativ o „instituciji Vakula”?
– Često se pitam kako je uopće došlo do tolikog uspjeha i prepoznatljivosti, ne samo u Hrvatskoj nego i u nekim susjednim zemljama. Ne radim ništa posebno, osim što se trudim što bolje obavljati svoj posao – kao urednik brinuti se o meteorološkim informacijama na HRT-ovim platformama: radiju, televiziji, teletekstu, mrežnim stranicama, HRTi-ju i aplikaciji HRT METEO – i gdje god mogu promovirati struku, kolegice i kolege. A u tome nisam jedini; kako pjeva Parni valjak: „Ja sam samo jedan u nizu…“ Ponekad se i sam čudim zašto se moje ime toliko spominje, i kad jesam i kad nisam zaslužan, čak i kad sam na godišnjem odmoru i ne pripremam prognoze. Mojoj su prepoznatljivosti vjerojatno pridonijeli i brojni nastupi izvan klasičnog informativnog programa – godinama sam se pojavljivao i u dječjem, školskom, obrazovnom, dokumentarnom, zabavnom, pa čak i religijskom programu HRT-a. „Otplesao“ sam svoje u prvoj sezoni Plesa sa zvijezdama, bio u Sedmoj noći i Trećoj sreći, dao glas u filmovima Žuta minuta, Koja je ovo država i Elio; pojavljivao se u serijama Pričopričalica, Bitange i princeze, Zakon, Crno bijeli svijet, te u putopisnoj seriji Skitancije, kao i u humanitarnim izdanjima kvizova Milijunaš i Potjera… Vjerojatno je prepoznatljivosti doprinijela i svakodnevna priprema meteoroloških sadržaja na raznim platformama, uključujući i aplikaciju HRT METEO, kao i meteokarikature, meteostrip i meteorime. Očito sam upravo zbog tog rada na popularizaciji struke i dobio nagradu Europskog meteorološkog društva EMS Broadcast Meteorologist Award 2020. U klasičnoj televizijskoj prognozi ne mislim da radim nešto revolucionarno – sve je već viđeno. Nastojim samo jednostavnim rječnikom pojasniti što se događa s vremenom, kao na druženju, bez previše stručnih termina. Zbog želje da u malo vremena kažem puno toga ponekad čujem kritike da govorim prebrzo. Znam i da nekima nisam simpatičan, da ih zamaram detaljima, ali teško je svima ugoditi…
No, najvažnije mi je da do ljudi dođe pravovremena i što pouzdanija meteorološka informacija, bez bombastičnosti i senzacija.
Kad pogledate unatrag tri desetljeća, kako se promijenio odnos ljudi prema vremenu? Bismo li mogli reći da smo, kao društvo, postali svjesniji i osjetljiviji na atmosferske promjene, ili samo nervozniji i nestrpljiviji?
– Djeluje mi da se odnos uvelike promijenio. Naravno, oduvijek je bilo onih osjetljivijih na vremenske promjene i onih koji o tome ne razmišljaju, ali nekada je bilo dovoljno prognozirati, primjerice u srijedu, da nam za vikend stiže promjena vremena – zahladnjenje, kiša, jačanje juga pa bure – a danas se gotovo odmah traže detalji: gdje će točno, u koje vrijeme i u kojoj količini pasti kiša, koliko će se sniziti temperatura, koliki će biti udari vjetra… i to ne samo po područjima, nego po pojedinim mjestima. Meteorološke su informacije danas mnogo dostupnije nego prije, što je dobro. Ali istodobno je to ljude navelo na svojevrsnu lažnu sigurnost: računalne modele često uzimaju „zdravo za gotovo“, kao da je jedan izračun konačna istina. Oni koji više istražuju vide da postoji mnogo različitih modela i izračuna, a razlike su još vidljivije kad se usporede s „ljudskim“ prognozama – meteorolozima koji donose zaključke na temelju ansambla od stotinjak izračuna i vlastitog iskustva. Takve prognoze nisu toliko detaljne kao računalne, ali su manje grešne.
Koja je, po vama, najveća zabluda koju ljudi u Hrvatskoj imaju o prognozi? Gdje realni prognozni dometi zapravo završavaju?
– Unatoč objašnjavanjima, mnogi i dalje misle da je moguća detaljna prognoza po mjestima za mnogo dana unaprijed. Tome pridonose računalni modeli koji daju prognoze po satima ili minutama, što stvara privid sigurnosti. No, to je obmana, privid, pričin, varka… Kod vremenske prognoze je kao u onoj pjesmi: „Istina, voda duboka“. Teorija kaosa na djelu: i mali poremećaji u početnim uvjetima mogu stvoriti kasnije velike razlike. Premda smo mnogo napredovali, „savršena“ dugoročna prognoza svih elemenata ne postoji i vjerojatno nikada neće postojati. U stabilnim ljetnim anticiklonalnim razdobljima prognoza može biti pouzdana i više od dva tjedna, ali to je rijetkost. Kod ciklona ponekad ne možemo pouzdano predvidjeti ni nekoliko sati unaprijed – primjerice hoće li, kada i gdje pasti kiša. No, u prosjeku je današnja prognoza za 7. ili 8. dan pouzdana kao prognoza za 3. ili 4. dan prije 30 godina. Nekada smo imali jedan izračun jednog globalnog modela dnevno, a danas ih imamo stotinjak pa možemo bolje i analizirati i prognozirati. Ali teorija kaosa ostaje ograničavajući faktor… Ansambl-prognoze pomažu razumjeti nepouzdanost i vjerojatnosti. Najviše smisla ima detaljno prognozirati 2–3 dana unaprijed; zatim manje detaljno 4–5 dana za manja područja; a za veća područja prognoze mogu biti razmjerno pouzdane i do 6–7 dana. Zato su upravo takve prognoze dostupne na HRT-ovim platformama i aplikaciji HRT METEO, koja od 2016. nudi subjektivne prognoze meteorologa. Neke od zabluda o prognozama i brojne anegdote iz svijeta meteorologije potrudio sam se predstaviti i u meteostripu „Pretežno vedro“, gdje su objavljene 123 priče u pasicama i tablama koje je nacrtao Krešimir Biuk, uz suradnju Tihomira Tikulina, Sebastijana Čamagajevca i Josipa Sršena.
Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Tomislav Marić
Montaža: Henrietta Rollins & Unsplash
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
