Pet klasika špijunskog trilera

Ako vas zanima zašto špijunski triler ostaje jedan od najizdržljivijih i najrelevantnijih filmskih žanrova, odgovor potražite u pet klasika koji su obilježili njegovu povijest

Špijunski triler kao zaseban žanr počeo se oblikovati početkom 20. stoljeća, ponajprije u književnosti, kroz djela autora poput Josepha Conrada, Johna Buchana i kasnije Grahama Greenea. No tek nakon Drugog svjetskog rata i početka Hladnog rata doživio je puni procvat: sukob između Zapada i Sovjetskog Saveza stvorio je idealan okvir za priče o dvostrukim agentima, tajnim operacijama, političkim manipulacijama i nevidljivim ratovima koji se vode daleko od bojišnica. Za razliku od klasičnog akcijskog filma, temeljna pitanja špijunskog trilera nisu tko je najjači ili najbrži, nego kome se može vjerovati i koliko je pojedinac spreman žrtvovati vlastiti moral u ime države ili ideologije. Upravo zato najbolji špijunski filmovi često funkcioniraju i kao političke drame.

Povijest žanra može se promatrati kroz nekoliko velikih faza. Početno hladnoratovsko razdoblje donijelo je mračne i paranoične filmove, šezdesete su u žanr unijele više glamura, akcije i međunarodnog spektakla kroz uspjeh filmova o Jamesu Bondu, a sedamdesetih se godina fokus pomaknuo prema preispitivanju vlastitih obavještajnih organizacija. U novijim desetljećima žanr se ponovno okrenuo realizmu, moralnoj ambivalentnosti i psihologiji likova, što najbolje ilustriraju filmovi nastali prema romanima Johna le Carréa. Povijest žanra teško je razumjeti bez nekoliko filmova koji su mu dali ključne obrasce, odnosno preispitali postojeće. Među njima posebno mjesto zauzima „Treći čovjek” (1949.), film koji mnogi smatraju jednim od temelja modernog špijunskog trilera. Smješten u podijeljeni poslijeratni Beč, uveo je motive koji će postati zaštitni znak žanra: mreže doušnika, međunarodne intrige i moralno nejasne likove.

Deset godina kasnije, „Sjever-sjeverozapad” (1959.) Alfreda Hitchcocka ponudio je drugačije lice špijunskog filma. Umjesto sumornog realizma donio je eleganciju protagonista koji se protiv svoje volje nađe usred špijunske igre. Film se često naziva „prvim Jamesom Bondom” jer je postavio obrazac koji će kasnije preuzeti najpoznatija špijunska franšiza na svijetu. Kao reakcija na sve glamurozniji pristup žanru pojavio se „Špijun koji se sklonio u zavjetrinu” (1965.), ekranizacija Le Carréova romana. Film je odbacio romantiziranu sliku špijunaže i prikazao je kao svijet manipulacije, cinizma i moralnih kompromisa.

Nakon afere Watergate špijunski film dobio je novu temu: nepovjerenje prema vlastitim institucijama. Upravo je to središte „Tri kondorova dana” (1975.), priče o CIA-inom analitičaru koji otkriva zavjeru unutar vlastite agencije. Film je postao jedno od najuspjelijih utjelovljenja paranoje sedamdesetih godina i snažno je utjecao na kasnije političke trilere. Više od tri desetljeća kasnije, „Dečko, dama, kralj, špijun” (2011.) pokazao je da špijunski film ne treba spektakularnu akciju kako bi bio napet. Tomas Alfredson vratio se Le Carréovu svijetu i ispričao priču o potrazi za krticom u samom vrhu britanske obavještajne službe. Svaki od ovih filmova označio je važnu etapu u razvoju žanra: od hladnoratovske tjeskobe i bondovske elegancije do političke paranoje i suvremenog realizma. Zajedno pokazuju zašto špijunski triler ostaje jedan od najizdržljivijih i najrelevantnijih filmskih žanrova.

^„Treći čovjek^„ (1949.)
Carol Reed

Kad se govori o filmovima koji su oblikovali moderni špijunski triler, malo koje ostvarenje zauzima tako važno mjesto kao „Treći čovjek”, britanski film iz 1949. godine koji se smatra remek-djelom film noira i jednom od ključnih preteča hladnoratovskog špijunskog filma. Režirao ga je Carol Reed prema scenariju Grahama Greenea, koji je za potrebe produkcije napisao i istoimenu novelu.

Radnja je smještena u poslijeratni Beč, grad podijeljen na četiri okupacijske zone pod upravom savezničkih sila. U takvom ozračju političkih podjela, nepovjerenja i skrivenih interesa američki pisac vestern-romana Holly Martins (Joseph Cotten) dolazi na poziv prijatelja iz djetinjstva Harryja Limea (Orson Welles), da bi doznao kako je on u međuvremenu poginuo u prometnoj nesreći. Istražujući proturječna svjedočanstva i misterij tajanstvenog „trećeg čovjeka”, Martins otkriva da je Lime živ i da vodi kriminalnu mrežu na crnom tržištu. Lime organizira krađu penicilina iz vojnih bolnica, razrjeđuje ga i preprodaje, a posljedice su smrtonosne: brojni pacijenti umiru ili ostaju trajno oštećeni, među njima i djeca oboljela od meningitisa.

Film je ostao upamćen i po svom prepoznatljivom vizualnom identitetu. Reed i direktor fotografije Robert Krasker oblikovali su estetiku nadahnutu njemačkim ekspresionizmom, obilježenu oštrim kontrastima svjetla i sjene te učestalim nagnutim kadrovima. Snimanje među ruševinama i u kanalizacijskim tunelima ratom razorenog Beča dodatno je naglasilo atmosferu cinizma, moralne nesigurnosti i nepovjerenja karakterističnu za početak Hladnog rata. Krasker je za svoj rad osvojio Oscara za najbolju fotografiju. Jednako je slavna i glazba Antona Karasa kojeg je Reed slučajno otkrio u jednom bečkom restoranu. Njegova glazbena podloga izvedena je isključivo na citri, a naslovna skladba postala je svjetski hit.  Među najpoznatijim scenama u povijesti filma ostao je razgovor Limea i Martinsa na bečkom velikom kotaču, Wiener Riesenradu. Ondje Lime izgovara slavni monolog o satu s kukavicom, uspoređujući burnu povijest Italije pod Borgijama s mirnom Švicarskom. Taj je tekst napisao sam Orson Welles, premda se smatra da ta ideja potječe iz starijih izvora.

Wellesov Harry Lime, iako se na ekranu pojavljuje relativno kratko, postao je jedan od najlegendarnijih filmskih likova. U pojedinim scenama potjere u kanalizaciji, Wellesa su morali zamijeniti dvojnici jer je odbijao snimati na tim lokacijama… Iako se formalno svrstava među noir misterije, „Treći čovjek” je uveo niz elemenata koji će obilježiti kasniji špijunski film: podijeljeni grad, sumnjive doušnike, skrivene identitete i moralno ambivalentne junake. Zbog toga ga mnogi povjesničari filma smatraju jednim od ključnih temelja modernog špijunskog trilera. Njegov status dodatno je potvrđen 1999. godine, kada ga je Britanski filmski institut (BFI) proglasio najboljim britanskim filmom svih vremena.

Piše: Darko Vlahović

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!