Grobnica u kojoj je pokopan Ivan pl. Kasandrić ostaje nijemi svjedok jedne od najznačajnijih hvarskih obitelji koji su još od vremena Venecije formirali grad i otok Hvar
Četvrtog travnja 2024. sahranjen je Ivan pl. Kasandrić. Grof iz Dubovice bio je posljednji Kasandrić na otoku Hvaru i vrlo vjerojatno posljednji koji je pokopan u obiteljsku grobnicu na hvarskom groblju. Iako ima šestero djece, razmilili su se u četiri države, na dva kontinenta, pa je teško povjerovati da će itko od njih baštiniti nasljeđe i vrijednosti ove četiri stoljeća stare hvarske obitelji.
Grobnica u kojoj je pokopan ostaje tako nijemi svjedok jedne od najznačajnijih hvarskih obitelji koji su još od vremena Venecije formirali grad i otok Hvar.
SVE JE POČELO S KASANDROM
Obitelj Kasandrić nije originalno nosila to prezime. Bili su Gargurići. Počeli su kao postolari i zidari te vremenom širili svoje bogatstvo, moć i utjecaj. Obrazovali su se kao odvjetnici, kapetani duge plovidbe i svećenici. Kako bi Ivan govorio – „sve zanimanja kurvinih sinova s iznimkom kapetana duge plovidbe koji su svoj život živjeli pošteno, na otvorenom moru, prkoseći Eonu i Posejdonu.“ Prezime Kasandrić korijen vuče iz pogrdnog naziva za izvanbračnu djecu koja u bogatim otočnim obiteljima nikad nisu bila rijetkost. Napraviti dijete kakvoj sluškinji nije se smatralo nekim pretjeranim skandalom koji bi mogao ugroziti poziciju i materijalni prosperitet utjecajne obitelji u to doba. Takva su djeca nerijetko bila izolirana i poslana u kakvo zabačeno selo na otoku uz adekvatnu novčanu kompenzaciju za šutnju.
Ipak, u ovom slučaju nezakonita kći plemića Nikole Vitaljića krštena je 1578. godine kao – Kasandra. Kasandrin sin uzeo je majčino ime kao svoje prezime i tako je zahvaljujući nezakonitom djetetu hvarskog patricija obiteljsko prezime Gargurićevih uskoro promijenjeno. Vjenčanjem Ivana Gargurića i Lucije Kasandrić potkraj 17. stoljeća, nastala je obitelj Gargurić Kasandrić. Koliko je spomenuta Kasandra bila umješna da svojom karizmom i pronicljivošću poveća obiteljsku imovinu i moć možemo samo pretpostaviti, ali sama činjenica da jedno pogrdno ime postaje matronimik i veže se za uglednu obitelj, dovoljno govori o tome. Vremenom se Gargurić iz prezimena gubi te obitelj ostaje samo Kasandrić kao vječna uspomena na jedno izvanbračno dijete…
VENECIJANSKI STOL – DAR ZA FRANJU JOSIPA
Posjedi i zemlje u vlasništvu Kasandrića su rasli, moć i utjecaj bili su sve veći. Osim velikih posjeda na Hvaru, Kasandrićevi svoje zemlje imaju na Visu, Braču, Šolti i u Trogiru. Proizvode i trguju s vinom i uljem. Obrazuju se generacije svećenika, odvjetnika i pomoraca, a vještim ženidbama i savezima utjecaj i bogatstvo obitelji samo raste. Kasandrićevi se ženidbeno povezuju sa obitelji Soppe Papali, najznačajnijim šibenskim plemstvom. U obitelj ulaze i bogate trgovačke splitske i senjske obitelji Buljan i Smodlaka unoseći kapital, ali i „svježu vlašku krv“, a dobivajući društveni status provincijalnog plemstva. Njihova titula, zaslužena ili kupljena, dana je od Venecije i glasi nobile croato. Zbog toga je Ivan ponekad znao prigovarati kada bi ga zvali Grof jer ta titula kod dalmatinskog plemstva jednostavno ne postoji…
Obitelj je već dovoljno bogata, dekadentna i moćna da osim lukrativnih zanimanja, iz svojih redova sada već daje kipare i književnike, a obiteljski svećenici uzdižu se do ranga biskupa. Najpoznatiji je Petar Kasandrić (1857. – 1926.), književnik, publicist i povjesničar te dva Ivana Kasandrića – jedan doktor teologije (1879. – 1948.) iz Innsbrucka, a drugi povjesničar i pravnik (1919. – 1995.) koji je i napisao povijest obitelji i otoka. Jedan od Kasandrića bio je i talentirani kipar koji je život izgubio u Jasenovcu. Krleža je navodno Matvejeviću jednom rekao kako je Glembajeve morao izmisliti budući da u Zagrebu takva visoka i već dekadentna građanska klasa nije postojala. A da je postojala i da smo ih imali više, bili bismo puno civiliziranije i kulturnije društvo. Kasandrići sigurno pokazuju da je takvih obitelji bilo, premda su i sami bili svjesni u kakvom okruženju žive i koliko ih je malo.
Iako je Hvar, kao i drugi značajniji dalmatinski gradovi, razvijen kao logističko središte i venecijanska luka, obitelj Kasandrić sačuvala je hrvatski identitet i nije se talijanizirala. Makar su, rekosmo, bili povezani s obitelji Soppe Papali koja je talijanizirana svoje prezime (izvorno su bili Šupe Papalić), obitelj Kasandrić ostala je vjerna svojim korijenima. O moći kuće Kasandrić svjedoči i činjenica da je u njihovoj kući boravio i Franjo Josip prilikom svog posjeta Hvaru. Priča kaže da kada je u kući vidio venecijanski pisaći stol, očaran njegovom ljepotom ponudio je obitelji da ga otkupi za onoliko zlatnika koliko bi ih prekrilo cijeli stol. Ponudu su Kasandrićevi odbili i caru poklonili stol koji mu se svidio!
STASIT I LIJEP MUŠKARAC
Dolaskom Kraljevine SHS kralj Aleksandar provodi agrarnu reformu. Po njoj težaci koji su obrađivali zemlju postaju i njezini vlasnici te Kasandrićevi ostaju bez velikog dijela svog bogatstva. Iz te perspektive ne čudi opčinjenost Dalmacije Aleksandrom. Tijelo kralja koji im je 1919. dao zemlju, došlo je nakon atentata u Marseilleu brodom u Split i na rivi ga je dočekalo silno mnoštvo kako bi mu odalo počast. Procjenjuje se da se u gradu s tridesetak tisuća ljudi, skupilo njih više od 100 000. Ipak, zemlja nije samo oduzeta već je država za nju platila određeni iznos veleposjednicima što je predstavljao kapital za nove poslovne aktivnosti obitelji. Kasandrićevi su tako osnivači i najveći dioničari Prvog higijeničarskog društva, prvog organiziranog bavljenja turizmom u Dalmaciji.
Iz te i takve obitelji 1945. godine rodio se sin jedinac Mirka Kasandrića, Ivan pl. Kasandrić. Bilo je to u okolnostima u kojima se rađao jedan novi svijet s novim besklasnim društvom, u doba kada je rođeno novo utopijsko društvo „bez privilegiranih“ i u kojem se stvarala neka nova klasa. Kasandrić je odrastao rastrgan između dvaju svjetova, s teretom otočnog plemića rođenog u okruženju koje je takve ljude preziralo, neprekidno se boreći s vlastitim demonima i očekivanjima da baštini tradiciju stare i utjecajne obitelji.
U najranijoj dobi, Kasandrićevi vršnjaci na otoku posjekli su mu ruku nožem kako bi vidjeli teče li iz nje plava krv. Od te se rane Ivan zapravo nikad nije u potpunosti oporavio – ta je rana krvarila cijeli njegov život i formirala brojne njegove karakterne crte, skepse i stavove.
Ta dualnost očitovat će se u svemu, u svakoj pori njegovog bića i karaktera, ne dopuštajući Kasandriću da postane ono što je svakako mogao postati. A mogao je pokoriti svijet, kako je rekao naš zajednički prijatelj publicist i esejist Zdravko Zima. Imao je apsolutno sve predispozicije za to. Bio je stasit i lijep muškarac, širokih ramena, dubokih očiju i čvrsta pogleda s gustom dugom kosom i čvrstom bradom. Njegov ugodni, ali snažni i duboki bariton dobio je vremenom patinu dima – pušio je i do 100 cigareta dnevno. Ruke ribara i pleća težaka uz ljetnim suncem preplanulu kožu, nikad ne bi otkrile njegovo aristokratsko podrijetlo. To bi učinile njegova načitanost, poznavanje jezika i silna erudicija.
Piše: Goran Rešić
Fotografije: Đani Ivančević (C/B), Sandi Prošen
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
