Starije generacije znaju ga kao Taličnog Toma, one mlađe kao Lucky Lukea, što je izvorno ime flegmatičnog kauboja u žutoj košulji i crnom prsluku s crvenom maramom oko vrata i bijelim šeširom na glavi, čovjeka koji puca „brže od vlastite sjene“‘ i uvodi red na mitskom Divljem zapadu
Današnjim pedeset plus godišnjacima poznatiji je kao Talični Tom: pod tim je imenom desetljećima stizao do čitatelja na prostoru bivše Jugoslavije u domaćim strip-izdanjima. Mlađe generacije znaju ga uglavnom kao Lucky Lukea, što je izvorno ime flegmatičnog kauboja u žutoj košulji i crnom prsluku s crvenom maramom oko vrata i bijelim šeširom na glavi, čovjeka koji puca „brže od vlastite sjene„‘ i uvodi red na mitskom Divljem zapadu. Ove godine taj legendarni strip-junak navršava točno 80 godina otkako se prvi put pojavio na sceni.
U domaći kulturni prostor ujahao je još 1964. u novosadskoj ediciji „Crtani romani„ pod danas potpuno zaboravljenim imenom Srećko Munja. Tada je bilo objavljeno samo nekoliko tabli tog stripa, no nekoliko godina kasnije izdavač „Forum„ iz Novog Sada pokrenuo je kultni časopis „Stripoteka„ u kojemu je slavni kauboj – ovaj put pod imenom Talični Tom – postao jedan od najčešće objavljivanih i najpopularnijih stripova. Za to je razdoblje vezan jedan znakovit nesporazum. Riječ „taličan„ na srpskom znači onaj koji donosi sreću, netko tko ima dobru kob. U hrvatskom je, međutim, ta riječ praktički nepoznata, pa je veliki dio hrvatskih čitatelja koji su kao djeca gutali „Stripoteku” – među njima i potpisnik ovog teksta – vjerovao da je junakovo osobno ime Talični, a prezime Tom. To se ime pokazalo iznenađujuće otpornim: mnogim se sredovječnim Hrvatima danas čini da je Lucky Luke nepotreban prijevod izvornog vlastitog imena.
MORRISOVA LJUBAV PREMA CRTANJU KONJA
Kako bilo, Lucky Luke rodio se prije točno 80 godina u Belgiji, zemlji koja s Divljim zapadom nema nikakve veze. Stvorio ga je tada 22-godišnji Maurice De Bevere, crtač iz Kortrijka koji će čitavu karijeru provesti pod pseudonimom Morris. Do stripa je, zapravo, stigao silom prilika. Godina je bila 1946., Europa se tek počela oporavljati od Drugoga svjetskog rata, a Morris je nakon školovanja i kratkog studija prava radio u malom belgijskom studiju animiranog filma CBA. Studio je ubrzo propao pa je ostao bez posla i, kako se prisjetio mnogo godina kasnije, odlučio se okušati u stripu, koji mu se tada činio prilično sličnim animaciji.
U to je vrijeme već crtao naslovnice za belgijski humoristički tjednik „Le Moustique” – napravit će ih više od 250 – i počeo se potpisivati umjetničkim imenom. Za svoj prvi strip odabrao je svijet koji je poznavao ponajprije iz kina. Američki vestern bio je jedna od velikih fascinacija njegove mladosti, a njegov kauboj nije zamišljen kao realističan čovjek s američke granice, nego kao svojevrsni koncentrat filmskih junaka s velikog platna. U njemu je bilo ponešto Johna Waynea i Jamesa Stewarta, no najvažniji uzor bio mu je Gary Cooper: visok, vitak i flegmatičan junak koji uglavnom šuti i ne pokazuje osobitu potrebu da bilo kome išta objašnjava.
Godinama kasnije Morris je priznao da se više ni ne sjeća kako mu je točno pala na pamet ideja za Lucky Lukea. „Pretpostavljam da je važnu ulogu odigrala moja ljubav prema crtanju konja”, rekao je. Sam je osmislio lik kauboja, ali ime mu je dao njegov brat, „književnik u obitelji”, zaslužan i za ime Lukeova najvjernijeg prijatelja, konja Jollyja Jumpera. Morris tada nije ni pomislio da je stvorio junaka kojemu će posvetiti ostatak života. Da Lucky Luke nije uspio, govorio je, vjerojatno bi pokrenuo neki sasvim drugi strip, možda smješten u Chicago u doba prohibicije, s Eliotom Nessom i Al Caponeom.
NAJPRIJE JE BIO ZDEPAST
Prvi Lucky Luke, međutim, izgledao je prilično drugačije od vitkog kauboja kakvog danas poznajemo: bio je niži, zdepastiji, okruglija lica i izrazito karikaturalan. Prvi se put pojavio u listopadu 1946. u priči „Arizona 1880” objavljenoj u belgijskom strip magazinu „Spirou”. U prvim je godinama Morris još tražio i grafički izraz i karakter svojega junaka. Ono što je već postojalo bila je osnovna formula: usamljeni pravednik na konju, filmski Divlji zapad i humor koji će postupno postajati važniji od samog zapleta. A onda je Morris otišao na studijsko putovanje u Ameriku kako bi bolje upoznao tu zemlju čije je krajolike pokušavao crtati. Tamo je doista nabavio bezbroj fotografija i dokumenata o Divljem zapadu, no za razvoj stripa ključno je bilo to što je baš u SAD-u upoznao Renéa Goscinnyja, francuskog autora koji će godinama kasnije steći svjetsku slavu kao sukreator Asterixa. Tada su njih dvojica bili samo mladi ambiciozni stripaši, no njihova suradnja pokrenuta 1955. godine – Morrisa kao crtača i Goscinnyja kao scenarista – pretvorila je Lucky Lukea iz jednostavne karikature američkog vesterna u inteligentnu parodiju Divljeg zapada koja ga je zapravo proslavila.
Tijekom desetljeća oko središnjeg junaka okupila se galerija sporednih likova, od izmišljenih ljudi i životinja, do stvarnih legendi američkog Zapada koje su autori učinili dijelovima istog stripovskog univerzuma. Najvažniji među njima zapravo nije čovjek nego Jolly Jumper, inteligentni bijeli konj koji je s kaubojem od samih početaka serijala. On je s vremenom prerastao ulogu običnog prijevoznog sredstva i postao obrazovan, ponosan i ironičan, obdaren popriličnom dozom drskosti i uvijek spreman narugati se ljudima oko sebe, uključujući i svog gospodara. Njegova potpuna suprotnost jest Rantanplan, pas toliko spektakularno nesposoban da je upravo vlastitu glupost pretvorio u karijeru. Pojavio se u veljači 1960. godine kao očita parodija na Rin Tin Tina, pseću zvijezdu filma i televizije. Ideja je bila jednostavna: ako je Rin Tin Tin mogao biti gotovo nadnaravno pametan, Morrisov pas bit će gotovo nadnaravno glup. Rantanplan redovito pogrešno shvaća situacije, ljude i vlastite zadatke, ali je upravo zahvaljujući tome postao toliko popularan da je poslije dobio vlastiti strip-serijal.
Piše: Darko Vlahović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
