S Josipom Šegom razgovarali smo o dirigentskom pozivu, mentorima koji su ga oblikovali, odnosu prema partituri, radu s pjevačima, plesačima i orkestrima, te izazovima koje donosi budućnost operne umjetnosti
Nakon više od dva desetljeća provedenih u orkestralnoj rupi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, tijekom kojih je dirigirao sve – od Mozarta i Wagnera do suvremenih praizvedbi i nacionalnog opernog repertoara – Josip Šego danas pripada krugu najiskusnijih hrvatskih opernih dirigenata. „Bit dirigiranja nije u ruci”, kaže mi. „Ono najvažnije događa se negdje drugdje.”
U razgovoru koji se od opere i dirigiranja postupno proširio na pitanja iskrenosti, discipline, mentorstva i prirode umjetničkog poziva, Šego otkriva pogled na glazbu koji nadilazi samu izvedbu. Dok govori o partituri, pjevačima, plesačima i orkestru, otkriva se fascinantan čovjek koji o glazbi razmišlja jednako strastveno i znatiželjno koliko i analitično, kojemu su tehnička preciznost i emocija nerazdvojni, i koji, nakon svih tih godina, svakom djelu pristupa kao da ga tek upoznaje.
Rođen 1974. godine u Sarajevu, Šego je diplomirao 2000. godine na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasama Igora Gjadrova i Vjekoslava Šuteja. Rani profesionalni potencijal potvrdio je još kao student primivši Dekanovu i Rektorovu nagradu, a odmah po završetku studija angažiran je u zagrebačkoj Operi kao korepetitor, da bi 2005. stekao dirigentski status. Uz rad u HNK-u, Šego je izgradio snažnu regionalnu karijeru; od 2004. je stalni gost skopske Opere, a od 2006. surađuje sa sarajevskim Narodnim pozorištem, gdje je 2024. praizveo i nacionalnu operu „Tvrtko, kralj bosanski“. Njegov opus, uz operni i baletni repertoar, uključuje i petogodišnje vođenje zbora Collegium pro musica sacra s kojim je osvajao priznanja na Olimpijadi zborova u Bremenu. Uoči nove sezone u kojoj ga očekuju novi naslovi i povratak nekim od omiljenih djela, s Josipom Šegom razgovarali smo o dirigentskom pozivu, mentorima koji su ga oblikovali, odnosu prema partituri, radu s pjevačima, plesačima i orkestrima, te izazovima koje donosi budućnost operne umjetnosti.
Vaš repertoar u HNK-u u Zagrebu fascinantan je po svojoj širini – od Mozarta i Verdija do suvremenih opera poput Foretićevog „Fabularium animale“. Postoji li određeno povijesno razdoblje ili skladatelj u kojem se „osjećate kao kod kuće”?
– Postoji! Moja prva velika ljubav bio je Mozart. Kao vrlo mlad dirigent, među prvim naslovima radio sam „Idomenea“, a tada sam mnogo čitao o njemu i o interpretaciji glazbe toga razdoblja. Posebno me fascinirala potraga za autentičnim izvođačkim pristupom. Mozart me i danas oduševljava jer je jednako dramatičan kao Wagner, iako do tog učinka dolazi posve drukčijim sredstvima. U njegovoj se glazbi krije nevjerojatna dubina i snaga izraza. Dirigirao sam mnoge njegove opere i u svakoj otkrivao nešto novo. Bez pretjerivanja mogu reći da bih mogao živjeti samo s Mozartom. Rano sam imao priliku dirigirati i Wagnerova „Tristana i Izoldu“, što je za mene bilo otkriće jednog posve novog svijeta. Neke ulomke možete slušati na koncertima, ali njihov pravi smisao i snaga otkrivaju se tek u kontekstu cijele opere, nakon nekoliko sati glazbenog putovanja. Wagner se posljednjih godina kod nas izvodi češće nego prije, što je svakako dobro. No, u Njemačkoj i Austriji orkestri s tom glazbom doslovce žive. Nekada je kod nas za postizanje iste razine bilo potrebno uložiti mnogo više rada i napora, no kako smo posljednjih godina imali niz Wagnerovih naslova na repertoaru – a orkestar se pritom kontinuirano pomlađuje vrlo kvalitetnim glazbenicima – ta se razlika sve više smanjuje, što potvrđuju i neke vrlo uspjele produkcije. Nakon Mozarta posebno sam se pronašao i u Pucciniju. Radio sam „La Bohème“, „Toscu“ i „Madamu Butterfly“, a premda je riječ o sasvim drukčijem glazbenom svijetu, njegova me ekspresivnost jednako privlači. Kad bih morao birati, rekao bih da se najviše osjećam kod kuće u Mozartu i Pucciniju.
Dirigiranje opere nije samo fizički nego i mentalni maraton. Kako tijekom višesatne izvedbe održavate koncentraciju i osjećaj cjeline?
– Izdržljivost se gradi godinama. To nije nešto za što se pripremate nekoliko tjedana prije Wagnera, nego cijeli život. Svaka proba, svaki koncert, svaka predstava i svaki sat proveden uz partituru dio su te mentalne pripreme. Kad dođe trenutak izvedbe, najvažnije je da ste dobro pripremljeni i koncentrirani. Jednako je važna i fizička spremnost. Ako ste umorni, niste se naspavali ili niste u dobroj formi, to se odmah osjeti, ne samo u Wagneru nego i u bilo kojem drugom djelu. Wagner jest ekstreman primjer zbog svoje duljine i zahtjevnosti, ali isti principi vrijede za svaki koncert ili opernu predstavu. Naravno, uvijek postoji i faktor trenutka – kako se osjećate toga dana, kakva je atmosfera, koliko ste usklađeni s orkestrom i izvođačima. No s godinama to postane dio profesije. Uglavnom, ne pripremamo se posebno za takve izazove; na neki način za njih se pripremamo cijeli život.
Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
