Zahvaljujući kamenoj obali, modrom i čistom moru, bujnom zelenilu, šumom bogatom zaleđu, smještaju, dobroj prometnoj povezanosti i mediteranskoj klimi, Novi Vinodolski je poodavno postao značajno turističko središte
Srpanjski je dan i premda pucnji Prvog svjetskog rata još tutnje, lagano se nazire kraj dotad najvećeg sukoba u ljudskoj povijesti. Kupališta Novog Vinodolskog puna su svijeta: mladi pisac u usponu, Ivo Andrić, nakon što je u svibnju 1918. dovršio pisanje Ex Ponta, iz Zagreba dolazi na odmor u Novi u kojem zapisuje stihove iznimne, ali manje poznate pjesme „San Marino“, očigledno inspirirane istoimenim otočićem koji resi novljanski akvatorij.
Lako je zamisliti da je, nekoliko stotina metara od mjesta na kojem je Andrić ugledao otočić, akademski slikar i grafičar Menci Clement Crnčić tih dana slikao neki od novljanskih motiva u svojoj Vili Lada koja se, pak, nalazi u blizini Vile Olga u vlasništvu zubara Ante Pavelića (starijeg) koja je tih desetljeća bila okupljalište ondašnje jugoslavenske političke elite. Pa ako su se sva trojica te večeri našli u nekoj od novljanskih gostionica, velika je mogućnost da su ih zabavljali glumci, pjevači i plesači Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu jer je ono u Novom Vinodolskom, između dva rata, imalo svoje odmaralište, među Novljanima poznato i kao Glumačka vila. Bila je to, piše u svojim memoarima „Osvrnuh se sjetno“ dramska umjetnica Eliza Gerner, dvokatna komforna vila „gdje je ljetovala naša starija glumačka garda uz vrlo povoljne uvjete“.
No, pedesetih je godina nestalo idiličnih ljetovanja zagrebačkih glumaca. „Poslije rata“, piše hrvatska dramska velikanka, „odlukom nekolicine članova ansambla HNK-a (koji su bili u situaciji da o tome odlučuju), odmaralište je poklonjeno nekoj radnoj organizaciji. U razgovoru o ferijama često bi se ti glumci spominjali po zlu, pa čak i uz psovku i ogorčenost. HNK je definitivno izgubio svoje odmaralište, i od tog vremena svatko se morao sam brinuti o svojim ferijama po vlastitom ukusu i prema materijalnim mogućnostima“, zaključuje Gerner.
OTOČIĆ SAN MARINO
Stariji Novljani, poput Elizine kolegice, beogradske glumice Branke Petrić Fehmiu rođene potkraj tridesetih godina prošloga stoljeća u jednoj od najljepših novljanskih vila blizu gore spomenute Glumačke vile, potvrdit će, što iz osobnog sjećanja, što iz obiteljskih priča, dolazak u Novi operne dive Zinke Kunc, dramskog doajena Dubravka Dujšina, baletana Oskara Harmoša, primabalerine Ane Roje, doktora Branka Gavelle i drugih, dok se po novljanskim kuloarima s ponosom prepričava kako su u tu ljetovali i Marija Jurić Zagorka, ali i sam bard, Miroslav Krleža. Ništa to ne čudi – Novi Vinodolski rano postaje značajno turističko središte zahvaljujući kamenoj obali, modrom i čistom moru, bujnom zelenilu, šumom bogatom zaleđu, smještaju, dobroj prometnoj povezanosti i mediteranskoj klimi, pa se turizam od 1878., kada je podignuto prvo drveno kupalište na pilotima u luci, brzo razvijalo. Već se 1886. gradi prvo javno kupalište, a do 1900. grad će dobiti čak tri hotela, postavši jednom od perjanica hrvatskog turizma.
U međuvremenu je HNK izgubio svoje odmaralište, u političko i kulturno središte negdašnje Vinodolske knežije više ne dolaze ljetovati kraljice (a bilo ih je!) te grad odavno nema status mondenog, elitnog ljetovališta kakav je posebno baštinio tijekom prve polovice 20. stoljeća kada je, pored moderno uređenih kupališta i šetališta, u njemu bujao društveni i zabavni život kojim je ljeti dominirala vrhuška hrvatskog glumišta sa svojim jednočinkama i kupletima. Svoje goste danas Novi Vinodolski uglavnom pronalazi među obiteljima koje se, baš kao i svi ranije spomenuti značajnici, i dalje oduševljavaju njegovim prirodnim ljepotama i povijesnom baštinom. Sam je grad kroz povijest u više navrata mijenjao svoje ime. Novi Grad, Novigrad, Novi u Vinodolu i Novi Vinodol (kako ga naziva Gerner) neka su od imena, da bi 1953. dobio službeni pridjev „Vinodolski“, a Novljani ga i dalje, baš poput Ive Andrića, zovu samo – Novi, premda i nije takav mladić kakvim taj toponim sugerira.
Naseljen je još u prapovijesti, a na području grada pronađeni su artefakti iz eneolitika i neolitika, iz ranobrončanog i s početka srednjeg brončanog doba, dok su tragove bivanja na novljanskom području ostavili Liburni, a kasnije i Japodi. Za vrijeme Rimljana, u Novom je na samoj obali sagrađena i Utvrda Lopar koju će nekoliko stoljeća kasnije napuštenu susresti Slaveni, odnosno Hrvati i naseliti je. Novljansku će povijest, kao i povijest čitavog tog kraja, snažno obilježiti knezovi Krčki koji početkom 13. stoljeća, stekavši kraljevskom darovnicom Ugarsko-hrvatskog kralja Andrije I. Vinodol, grade Novi Grad u kojem je 6. siječnja 1288. napisan Vinodolski zakon – najstariji zakonski tekst na hrvatskom jeziku napisan na glagoljici te najstariji zakonski spomenik slavenskog juga.
Rimljani su spomenutu utvrdu Lopar smjestili točno nasuprot otočiću Sveti Marin ili San Marino (među Novljanima zvan i Školjić), jednom od najpoznatijih simbola ovog primorskog grada. Udaljen samo 205 metara od istočne obale grada, ime je dobio po gotičkoj crkvici sv. Marina, izgrađenoj na temelju starije crkvice. Zbog svoje pristupačnosti, kao i malog molića kojim je opremljen, San Marino je, uz obližnju skakaonicu, česta destinacija novljanskih kupača koji na njemu rado dokoličare. Sama crkvica datira iz 17., odnosno 18. stoljeća, a u njoj je pronađena i ploča za koju se tvrdi da potječe iz 3. ili 4. stoljeća i na kojoj je uklesano ime rimske carice Helene. Da bi stvar bila zanimljivija, živi i legenda da je na samome otočiću djelovala svećenica – pa se po nekim izvorima otok zapravo ne zove Sveti Marin, već Sveta Marina, a neobično je i to da na San Marinu nikada nisu obnovljeni crkveni običaji.
Piše: Ante Peričić
Fotografije: Marko Vukas
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
