Zahvaljujući Tildi Grossel Bogdanović i njezinom festivalu Ponta Lopud, mali dalmatinski otok nedaleko Dubrovnika upisan je na kulturnu mapu Hrvatske i svijeta
U posljednjih nekoliko godina na južnodalmatinskom otoku s manje od stotinu stalnih stanovnika – otočiću koji se zapravo sastoji od naseljenog mjesta, brdašca obraslog mediteranskim raslinjem i pješčane plaže – ljetovao je čitav niz planetarno slavnih osoba. David i Victoria Beckham provodili su ljetne dane u franjevačkom samostanu iz 15. stoljeća pretvorenom u raskošno turističko zdanje, Jeff Bezos, Tom Cruise, Beyonce i Brad Pitt u luksuznim su jahtama danima boravili u njegovim uvalama, a suosnivač WhatsAppa Jan Koum organizirao je privatnu zabavu s brojnim neimenovanim pripadnicima globalnog jet seta. Ipak, na otoku nema crvenog tepiha ni nasrtljivih fotografa, a tamošnje ozračje više je nego opušteno. Riječ je – o Lopudu. Slavni posjetitelji ne izdvajaju se iz gomile: na plaži ih možete vidjeti na SUP-ovima ili kako se kupaju s djecom, bez ikakve pompe. Na rivi se zaustave na kavi ili sladoledu, a navečer jednostavno sjednu u restoran uz more, naruče ribu, blitvu i butelju vina. Mještani su na to navikli i ne obraćaju posebnu pažnju. Lokalci i zvijezde prate isti, ležerni ritam otoka, bez distance i posebnih privilegija – na Lopudu vlada posve neobavezna atmosfera.
Netko neupućen mogao bi pomisliti da se na otoku baš ništa ne događa, a to je – barem u posljednjih pet godina – daleko od istine. Zahvaljujući Tildi Grossel Bogdanović i njezinom festivalu Ponta Lopud, mali dalmatinski otok upisan je na kulturnu mapu Hrvatske i svijeta. Lopud je dio Elafitskog otočja, smješten između Koločepa i Šipana. Stoga je od davnina poznat kao “otok u sredini” (Insula Media). Grci su ga zvali Delaphodia, u 9. stoljeću naselili su ga Slaveni – što potvrđuju ostaci četiriju crkava i arheološki nalazi – a već dva stoljeća kasnije ulazi u sastav Dubrovačke Republike. U 15. i 16. stoljeću proživljava svoje zlatno doba: razvija se brodarstvo i pomorska trgovina, te poljoprivreda, osobito maslinarstvo.
Tada je Lopud imao oko 2000 stanovnika, a na otoku su se počele graditi velebne palače, samostani i ljetnikovci. Od 17. stoljeća mijenjaju se gospodarski uvjeti i počinje polagano propadanje. Pod Austro-Ugarskom stanovnici se okreću ribarstvu i proizvodnji tkanina – na otoku je tada bilo pedesetak tkalačkih stanova koji su pridonijeli emancipaciji žena. Ipak, brojni Lopuđani bili su primorani krenuti trbuhom za kruhom i iseliti su se u inozemstvo, ponajviše u Sjedinjene Države. Turizam je na otoku prisutan od 1927., a nakon Drugog svjetskog rata donio je stabilnost i rast životnog standarda otočana.
TRI FESTIVALA
Danas otok živi gotovo isključivo od turizma. U tom je kontekstu kreativna platforma Ponta Lopud – festival koji je u pet godina trajanja na otok doveo najslavnije svjetske glumce, filmaše i jazz glazbenike – dala neprocjenjiv doprinos brendiranju i njegovoj globalnoj prepoznatljivosti. Ponta Lopud, koji se zapravo sastoji od triju festivala: filmskog u lipnju, jazz u kolovozu i književnog u rujnu, pokrenula je dubrovačka kulturna menadžerica Tilda Grossel Bogdanović. Poznata po organizaciji niza projekata u kulturi (među kojima je i festival “Julian Rachlin i prijatelji” koji je u Dubrovnik godinama dovodio najslavnije svjetske klasične glazbenike), prije pet godina – u vrijeme pandemije koronavirusa – Grossel Bogdanović je odlučila probati nešto novo i pokrenuti festival na malom otoku.
Prve je godine održan samo filmski festival, dvije godine kasnije pokrenuta je – u suradnji s jazz vokalisticom Thanom Alexom – i jazz inačica festivala, a godinu potom i Ponta Lopud Book Bridge. Jedna od ideja platforme je da festivalski gosti na masterclass radionicama prenose svoja znanja mladim sudionicima mentorskih programa. Zanima nas je li to bila vizija od samoga početka…
– Dobro bi zvučalo da kažem kako je sve to bila moja jasna vizija, ali zapravo se radilo više o intuiciji, malo kockarskog duha i sjajnoj ekipi s kojom sam krenula. Pokrenuli smo dobre stvari, slušala sam i reagirala, prihvaćala inicijative koje su se pokazale vitalnima, razvijale se i – na moju veliku radost – postale prepoznatljive – kaže Grossel Bogdanović.
Pitamo je što Ponta Lopud znači za lokalnu zajednicu i ima li festival njezinu podršku?
– Lopud je mali, ali poseban otok – ne samo svojom prirodnom ljepotom, kulturnim nasljeđem i poviješću, nego i strukturom svojih stanovnika. I starosjedioci i oni koji su Lopud otkrili u novije doba i prigrlili ga kao svoj drugi dom, ponose se njime. Upravo kroz takve emocije Lopuđani prepoznaju i podržavaju našu inicijativu, aktivno sudjeluju u njoj i daju svoj doprinos razvoju festivala, a time i dodatnom razvoju i brendiranju otoka – odgovara.
Na festivalu je dosad sudjelovao niz slavnih gostiju iz svijeta filma, među kojima holivudski glumci Edward Norton i Frances McDormand, te redatelji Joel Coen, Sean Baker i Ruben Östlund. Naš je stoga upit kako bira goste i mentore?
– Bitno nam je da oni, osim profesionalne izvrsnosti, imaju i želju, energiju i pedagoške vještine za prenošenje znanja mlađim generacijama. Od samog početka vodimo se idejom da Ponta Lopud nije mjesto crvenog tepiha, unatoč velikim imenima filmske i jazz umjetnosti koja smo imali sreću i čast ugostiti. Ponta Lopud je prostor kreativnih susreta i razgovora, mjesto gdje se svi naši gosti osjećaju dobrodošlo, opušteno i sigurno.
Gotovo svi su izrazili želju da se vrate na otok, jer su doživjeli intimno i poticajno okruženje kakvo Lopud prirodno nudi. Nije li upravo to najveće priznanje? Koga bi od njih ipak mogla izdvojiti, u ljudskom i profesionalnom smislu, pitamo?
– Teško mi je nekoga izdvojiti… Svatko od njih donio je nešto dragocjeno – kroz svoje znanje, osobnost ili energiju koju su unijeli u susrete, bilo da su to velikani filmske umjetnosti kao Sean Baker, Joel Coen, Edward Norton, Frances McDormand, Peter Spears, Ruben Östlund, Rajko Grlić, Suzana Perić, Dragan Bjelogrlić, ili su to svjetske zvijezde jazza poput saksofonista Joea Lovana, pijanista Kennya Wernera, bubnjara Antonija Sancheza ili Terri Lyne Carrington, kantautorice Nicole Zuraitis ili apsolutno jedinstvene Thane Alexe – umjetničke direktorice jazz festivala i jedne iznimno talentirane umjetnice i predivne osobe, kao i brojni drugi. Svi su oni ostavili snažan dojam – veli Grossel Bogdanović.
Piše: Darko Vlahović
Fotografije: Vronica Arevalo & Zoran Marinović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
