Prošlo je pedesetak godina otkako su filmovima „Posljednji tango u Parizu” Bernarda Bertoluccija i “Emmanuelle” Justa Jaeckina postavljeni temelji modernog erotskog filma
Erotski filmovi oduvijek su zauzimali posebno mjesto u svjetskoj kinematografiji. Oni su izazovni, provokativni i često kontroverzni, ali ponekad su i umjetnički vrijedni, osobito kad istražuju složene odnose između strasti, moći, identiteta i intime. Iako su prizori tjelesne ljubavi na velikom platnu prisutni još od samih početaka filmske umjetnosti, erotski su filmovi tek s društvenim i kulturnim promjenama u drugoj polovici 20. stoljeća – nakon vala liberalizacije krajem šezdesetih godina – počeli izlaziti iz sjene cenzure, postajući ozbiljan i autentičan umjetnički izraz.
Još u razdoblju nijemog filma, filmski su autori eksperimentirali s erotskim motivima, ali zbog društvenih normi i strogih moralnih kodeksa ti su prizori uglavnom bili diskretni i stilizirani. Pedesete i šezdesete godine donijele su prve pomake, ali tek su sedamdesete – s filmovima kao što su “Posljednji tango u Parizu” Bernarda Bertoluccija i “Emmanuelle” Justa Jaeckina – postavile temelje modernog erotskog filma. Ovi naslovi nisu samo prikazivali tjelesnu ljubav, već su istraživali ljudsku psihu i odnose moći, žudnju i otuđenost. U osamdesetima i devedesetima erotski trileri, poput “Sirovih strasti” Paula Verhoevena ili “Devet i pol tjedana” Adriana Lynea, spojili su erotiku s napetošću, stvarajući priče koje su bile jednako zavodljive koliko i uznemirujuće. Slavni Stanley Kubrick u svom je posljednjem remek-djelu “Oči širom zatvorene” otišao i korak dalje: istražio je skrivene fantazije, potisnute želje i krhkost bračnih odnosa, koristeći erotske elemente ne samo za prikaz tjelesnosti, već i za stvaranje osjećaja misterija i nelagode.
Najbolji filmovi žanra nikada nisu bili tek puka eksploatacija erotskog sadržaja – oni su, propitujući granice dopuštenog, seksualnost koristili kao sredstvo izražavanja, otkrivanja ljudske psihe i istraživanja društvenih tabua. Njihova povijest nije samo kronika eksplicitnih scena, već i ogledalo društvenih promjena, umjetničkih težnji i ljudske potrage za onim što je nedostupno i zabranjeno. Erotski filmovi često su bili – i još su uvijek – predmetom cenzure i moralnih osuda, ali su ipak, kao i svaka umjetnost, ponajviše reflektirali duh vremena u kojemu su nastali. Oni su senzualni i uznemirujući, slobodni i opasni, nježni i brutalni, i dok god bude postojala ljudska erotska žudnja bit će i filmova koji je istražuju. Donosimo kronološki popis osam erotskih filmova koji su – prema kritičarskom konsenzusu – imali najveći utjecaj na povijest žanra, a time i na povijest svjetske kinematografije.
Posljednji tango u Parizu”
(1972.) – Bernardo Bertolucci
Snimljen 1972. godine, Bertoluccijev film istražuje teme otuđenja, boli i strasti kroz priču o dvoje stranaca koji održavaju ljubavnu vezu u praznom stanu u Parizu. Glavne uloge tumače legendarni Marlon Brando i tada mlada Maria Schneider, čija je izvedba – i sudbina – postala jednako ikonička kao i sam film. Radnja prati Paula, američkog udovca koji u Parizu pokušava pobjeći od vlastite boli. U pariškom stanu koji oboje žele unajmiti slučajno susreće Jeanne, mladu Francuskinju na pragu braka. Njih dvoje započinju strastvenu, ali duboko disfunkcionalnu vezu, definiranu anonimnošću i potpunim odricanjem od prošlosti. Paul inzistira da ne otkrivaju jedno drugome svoja imena, želeći stvoriti prostor u kojem postoji samo sirova tjelesna prisutnost. No, kako odnos odmiče, postaje jasno da ovakav aranžman ne može trajati vječno – njihova igra vodi do tragičnog, neizbježnog kraja.
Film je nastao u razdoblju kada je europska kinematografija pomicala granice u prikazu seksualnosti. No, Bertolucci nije želio snimiti samo erotski film: njegov cilj bio je istražiti ljudsku psihu, bol i čežnju kroz prizmu tjelesne povezanosti. Ipak, način na koji je to učinio ostaje duboko kontroverzan. Najpoznatija scena, u kojoj Brando koristi maslac kao lubrikant u prizoru silovanja, nije bila unaprijed najavljena Mariji Schneider, što je ona kasnije nazvala ponižavajućim iskustvom koje ju je progonilo cijeloga života. Borila se s depresijom, postala je ovisnica i nekoliko puta pokušala se ubiti.
Film je izazvao žestoke reakcije. U Italiji je bio zabranjen, Bertolucci je izgubio građanska prava na pet godina, a u mnogim zemljama cenzori su ga brutalno rezali ili u potpunosti zabranjivali. No, istovremeno je bio nominiran za Oscara, a filmski teoretičari isticali su njegovu emocionalnu dubinu i vizualnu eleganciju. Brando je dao jednu od svojih najintimnijih i najsloženijih izvedbi, improvizirajući mnoge dijelove scenarija, uključujući i potresan monolog o smrti supruge.
Emmanuelle”
(1974.) – Just Jaeckin
U povijesti filma postoje naslovi koji pomiču granice, izazivaju skandale i ostaju simboli svoje ere. Jedan od takvih je “Emmanuelle”, erotski klasik francuskog redatelja Justa Jaeckina snimljen 1974. godine. Naslovnu ulogu tumačila je tada mlada i nepoznata Sylvia Kristel, čije će lice postati sinonim za sofisticiranu erotiku. Radnja prati Emmanuelle, mladu suprugu francuskog diplomata koja dolazi u egzotični 
Bangkok. Okružena kolonijalnim luksuzom i intrigantnim društvom, Emmanuelle se upušta u niz erotskih avantura, istražujući vlastitu seksualnost bez ograničenja. Pod mentorstvom tajanstvenog i iskusnog Marija, ona uči o užitku, slobodi i granicama vlastite strasti. Film ne nudi klasičnu narativnu strukturu, već se fokusira na senzualna iskustva protagonistice, stvarajući atmosferu putovanja u svijet osjetila i hedonizma.
“Emmanuelle” je snimljen s relativno skromnim budžetom, ali u očaravajućem ambijentu Tajlanda, čime je postignut egzotičan i vizualno raskošan dojam. Kristel, tada tek 22-godišnja nizozemska manekenka, ulogu je dobila gotovo slučajno, no njezina prirodna senzualnost i nevina ljepota učinile su je savršenom Emmanuelleom. Kad je film pušten u distribuciju, nitko nije očekivao ogroman uspjeh. No, francuska premijera privukla je mase gledatelja, a film je ubrzo postao jedan od najprofitabilnijih francuskih naslova svih vremena. Film je uveo erotsku estetiku u mainstream kino dvorane, brišući granicu između “visoke” umjetnosti i zabavne industrije. U pariškom kinu “Champs-Elysees” prikazivao se neprekidno više od 13 godina, što je rekord u povijesti svjetske kinematografije.
Kritike su međutim bile podijeljene: dok su jedni “Emmanuelle” smatrali vizualno sofisticiranim i oslobađajućim filmom, drugi su ga vidjeli kao pretencioznu mušku fantaziju. No, retrospektivno gledano, film je otvorio vrata mnogim kasnijim naslovima, ali i postavio pitanje koliko filmska umjetnost može biti senzualna, a da ne postane vulgarna.
Carstvo čula”
(1976.) – Nagisa Oshima
Film “Carstvo čula” japanskog redatelja Nagise Oshime – snimljen 1976. godine – temeljen je na stvarnom seksualnom zločinu koji se dogodio četiri desetljeća ranije. Film je izazvao ogromne kontroverze zbog eksplicitnih scena seksa prikazanih bez ikakve cenzure, no ispod te provokativne površine krila se priča o strasti, opsesiji i destrukciji – priča koja preispituje granice ljubavi i tjelesnosti. Radnja filma smještena je u Japan tridesetih godina prošlog stoljeća i prati spremačicu Sadu Abe, bivšu prostitutku koja postaje ljubavnica svog poslodavca, vlasnika pansiona Kichiza Ishide. Njihova veza počinje kao strastvena afera, no ubrzo prerasta u sve intenzivniju i destruktivniju opsesiju. Sada i Kichizo potpuno se izoliraju od svijeta, prepuštajući se neprekidnim seksualnim susretima u kojima granice užitka i bola postaju nejasne. Njihova strast doseže vrhunac kada Sada počinje gušiti Kichiza tijekom odnosa, postupno spajajući ekstazu i smrt.
Kraj filma donosi jedan od najšokantnijih prizora u povijesti kinematografije – u trenutku potpunog predavanja, Sada ubija Kichiza i odsijeca mu spolni organ, uzimajući ga kao simbol njihove ljubavi. Ovaj događaj temelji se na istinitoj priči o Sadi Abe, ženi koja je 1936. godine šokirala Japan svojim zločinom iz strasti. “Carstvo čula” bio je projekt bez presedana: eksplicitne scene prikazane su bez ikakvih vizualnih ograničenja pa je film u mnogim zemljama prikazan samo u cenzuriranim verzijama. Oshima je bio optužen za distribuciju opscenog materijala, a suđenje je trajalo godinama. No, film se probio na međunarodnu scenu, prikazan je na festivalu u Cannesu i postao jedno od najkontroverznijih ostvarenja u povijesti filma. Iako je i danas zabranjen u nekim zemljama, kritičari ga smatraju umjetničkim remek-djelom. Smješten između erotike i filozofske meditacije o ljudskim žudnjama, “Carstvo čula” ostaje film koji pomiče granice percepcije – izazovan, uznemirujuć i nezaboravan.
Piše: Darko Vlahović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
