Lana Meniga jedna od najtalentiranijih glumica svoje generacije, a u čijem su se slučaju uspješno spojili izvanredan glumački potencijal, hrabrost, marljivost te pojedine sretne okolnosti
Biti mlad i još neafirmiran glumac koji tek traži svoje mjesto u profesionalnim glumačkim vodama neizvjesna je i izazovna pozicija. Svake godine u Hrvatskoj pedesetak novih glumačkih nada stekne diplomu, no stvarnost je takva da su kazališni ansambli popunjeni, dok su ključne uloge u filmovima i serijama uglavnom rezervirane za već etablirana imena. Stoga je mladi glumac bez konkretnog iskustva prepušten svojoj snalažljivosti i ustrajnosti, mreži kontakata i pristajanju na svaki ponuđeni projekt ne bi li tim putem dokazao svoj talent. No, kao i u svemu, u nekim situacijama za sreću je nužno i naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu. S time se slaže i naša sugovornica Lana Meniga (28), jedna od najtalentiranijih glumica svoje generacije, a u čijem su se slučaju uspješno spojili izvanredan glumački potencijal, hrabrost, marljivost te pojedine sretne okolnosti.
U posljednjih pet godina, odnosno od završne godine studija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti do danas, dokazala se u cijelom nizu kazališnih uloga igrajući na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu („Sorry“, „Nebeski svod“), Satiričkog kazališta Kerempuh (“Razbijeni vrč“), &TD-a („Gard“), Kunsta („Možeš biti sve što želiš“) i Dramskog kazališta Gavella („Hotel Zagorje“, „Don Juan se vraća iz rata“). I upravo ju je kazalište u Frankopanskoj nedavno prigrlilo u svoj ansambl… Sudjelovala je u tri naslova na Dubrovačkim ljetnim igrama („Grižula“, „Krvava svadba“, „Sjetne žene raguzejske“), a na Brijunima je prošloga ljeta glumila u „Prosjačkoj operi“, predstavi u koprodukciji kazališta Ulysses i Gavelle. Svjesna je da se s toliko kazališnih prilika i suradnji može pohvaliti malo koji njezin kolega iz generacije…
Razgovor s Lanom, u glumačkom Gavellinom klubu, razvija se iznimno glatko. Prvenstveno zato jer je ova mlada glumica bistrih izražajnih očiju i vragolastog osmijeha, iskrena, opuštena i neposredna. U njoj se stapaju mladenačka razigranost i ozbiljnost profesionalke koja s mnogo pažnje pristupa svom poslu i promišlja svijet oko sebe.
Krećemo u razgovor s premijernim Gavellinim naslovom, predstavi „Don Juan se vraća iz rata“ kojeg je na scenu postavio veliki Paolo Magelli, jedan od najpoznatijih i najnagrađivanijih kazališnih redatelja.
– Ovo je bila moja prva suradnja s Paolom i – oduševljena sam. Na prvim sam ga se probama, priznajem, malo pribojavala jer djelovao mi je vrlo ozbiljno, strogo i silno autoritativno, no pokazao se kao iznimno nježna i inspirativna osoba. Ima nevjerojatnu širinu i bogato znanje te brojne divne reference od kojih učiš ne samo o kazalištu nego i o životu. On jasno zna što želi, a što ne želi, pa su njegove upute nedvojbene i precizne, ali pritom daje glumcima puno slobode i prostora za razgovor i prijedloge – govori Lana, pa odmah nadodaje:
– U ovom komadu igram pet različitih likova, a svaka scena zahtijeva potpuno drugačiji karakter i situaciju. Cilj mi je bio dati maksimum u svakoj toj kratkoj formi, što nije jednostavno – kaže i ističe svoju silnu zahvalnost Magelliju, ali i dramatuginji Željki Udovičić Pleština na stalnoj podršci i ohrabrivanju.
Zanimljivo je da se njezin prvi susret s kazališnom pozornicom nije dogodio zahvaljujući glumi već klasičnom baletu, kojim se bavila dugi niz godina.
– U zagrebačkom HNK-u nastupala sam u Orašaru, za kojeg se u ono doba moglo mnogo lakše nabaviti ulaznice nego danas (smijeh). Plesala sam od malih nogu, ali kad nisam uspjela upisati srednju baletnu školu, odustala sam – prisjeća se.
Zanimalo nas je u kolikoj ju je mjeri stroga baletna disciplina oblikovala i zadržala se u određenim aspektima njezinog života.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
