Lucidna i britka, s nepogrešivim osjećajem za detalj i podtekst, Sandra Antolić stvara prozu koja spaja empatiju s pronicljivim razotkrivanjem društvenih mehanizama. I pritom se nevjerojatno zabavlja…
Sandra Antolić jedna je od onih autorica koje sustavno pomiču granice između književnosti i filma, između lokalnog i univerzalnog, realnog i nadrealnog, zaigranog i ozbiljnog. Nakon godina provedenih u novinarstvu, filmskoj kritici i copywritingu, afirmirala se kao scenaristica, potpisujući projekte poput Schmidtovih filmova „Agape“ i „A bili smo vam dobri” (Zlatna arena za scenarij, 2021.), komedije „Nosila je rubac črleni” te popularne druge sezone serije „Dnevnik velikog Perice”.
U književnost je ušla s osobitim osjećajem za humor, ironiju i alegoriju, i u njoj – kako kaže – pronašla prostor potpune autorske slobode. Njezin prvijenac „Svojevrsna” (Vuković&Runjić, 2021.) odmah je ušao u finale tportalove nagrade, a isti je uspjeh ponovila s drugim romanom, „Hrvatska mati” (Vuković&Runjić, 2024.). U njima se okreće “malom čovjeku” u vrtlogu velikih društvenih i povijesnih lomova. Piše s toplinom i empatijom, ali pritom poseže za satiričnim oštricama, groteskom i apsurdom koji raskrinkavaju rigidne društvene obrasce. Zagorje u njezinoj prozi nije samo geografski prostor već funkcionira i kao identitetska scenografija, dok jezik – bilo standardni, bilo dijalekt – djeluje i kao materijal i kao tema, prostor igre, nostalgije i otpora.
Lucidna i britka, s nepogrešivim osjećajem za detalj i podtekst, Sandra Antolić stvara prozu koja spaja empatiju s pronicljivim razotkrivanjem društvenih mehanizama. I pritom se nevjerojatno zabavlja. U razgovoru za naš časopis, autorica otkriva kako balansira između angažiranosti i humora, zašto u pisanju uvijek bira neočekivano, kako iskustvo HAVC-ove savjetnice utječe na njezin rad i što donosi treći roman – završetak neslužbene “zagorske trilogije”, ovaj put posvećen fenomenu zločina.
Vaš umjetnički put iznimno je raznolik – od novinarstva i filmske kritike, preko copywritinga i scenaristike, do književnosti. Koji su ključni trenuci ili okolnosti oblikovali te prijelaze i kako su se iskustva iz različitih polja pretakala jedno u drugo, obogaćujući vaš stil i pogled na svijet?
– Rekla bih da baš i nije bilo nekih dubokoumnih uvida. Više prilagodbe, kreativnih odgovora na različite uglavnom ne baš ugodne situacije u kojima sam se u nekim periodima života zaticala. Na primjer, prijelaz između osmogodišnjeg honorarčenja na HTV-u u agencijski copywriting, dogodio se kad su mi manipulativna ponašanja mojih nadređenih na televiziji prelila čašu. Zatim je prijelaz iz copywritinga u scenaristiku bio posljedica recesije i propasti agencije u kojoj sam radila, a skok iz scenaristike u književnost izvela sam nakon što se zbog zastoja u funkcioniranju HAVC-a i raznih obiteljskih problema redatelja pet godina odgađalo snimanje filma „Nosila je rubac črleni”. Iako danas na sva ta karijerna salta mogu gledati s ležernim odmakom i pričati kako su me “iskustva obogatila”, uvjerena sam da bi se osoba s manje životnog elana i sklona depresiji na mom mjestu puno teže snašla i da bi već odavno od svega digla ruke.
Kao filmska kritičarka dugo ste promišljali tuđu umjetnost, a sada drugi promišljaju vašu. Kako doživljavate tu zamjenu uloga? Pomaže li vam kritičarsko iskustvo da lakše primite kritiku ili vas možda čini i osjetljivijom?
– U procesu rada na scenariju ili romanu nikada se ne bavim mogućom kritičarskom recepcijom. Zanima me samo kako koncept što uspješnije pretvoriti u djelo. Vjerujem da je tako sa svim kreativcima. Posvećeni su svojoj stvari. A što se tiče loših kritika, možda je i kuriozum, ali od profesionalnih filmskih i književnih kritičara do sada nisam dobila niti jednu negativnu kritiku, tako da zapravo i ne znam da li bih bila osjetljiva na nju.
U scenarističkom radu, od filma „A bili smo vam dobri” do serije „Dnevnik velikog Perice”, bavili ste se tranzicijskim godinama i kolektivnim iskustvima. U romanima pak te teme često ulaze kroz humor, ironiju i nadrealno. Kako se razlikuje način na koji društvene i povijesne traume oblikujete u filmu, a kako u književnosti? I koliko vam je humor životna filozofija, a koliko svjesna umjetnička strategija?
– Ja bih rekla da mi je humor i otac i majka, iako se znam prilagoditi i drugim vrstama priča. Na primjer, kao koscenaristkinja u filmovima redatelja Branka Schmidta („Agape”, 2017. i „A bili smo vam dobri”, 2021.) prilagodila sam se vrlo ozbiljnom tonu koji je odredio redatelj. U romanima je druga stvar. Sve je po mom, a kad je po mom, onda su tu satira, apsurd koji izjednačava realno s nadrealnim, te ironija. I uvijek se bavim smrtno ozbiljnim temama, ali ih tretiram tako da čitatelj na kraju pomisli: „smijem se, a plakao bih“.
Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Andrija Zelmanović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
