Mr.sc. Marko Krmpotić, zagrebački stomatolog, jedna je od najpozvanijih osoba za razgovor o suvremenim pogledima na dentalnu medicinu i posebice, implantologiju, njegovu užu specijalnost
Znate li da prosječni Europljanin tijekom života potroši 39 dana perući zube? A to da je zubna caklina najtvrđa tvar u našem tijelu? K tome, jeste li svjesni da u vašim ustima živi više od 300 vrsta bakterija te da njihov ukupni broj nadmašuje onaj stanovnika na Zemlji? Ne? Pa to vjerojatno znaju samo stomatolozi… A među njima i 50-godišnji mr.sc. Marko Krmpotić kojega njegov posao i dalje ispunjava silnom strasti, a svakodnevni odlazak u njegovu polikliniku čini ga neizrecivo sretnim.
Dr. Krmpotić je, osim specijalističkog ispita iz oralne kirurgije, 12-godišnjeg iskustva na Klinici za kirurgiju lica, čeljusti i usta K.B. Dubrava te radu na Katedri za oralnu kirurgiju Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, nanizao i impresivan broj tečajeva dentalne implantologije na nekim od najuglednijih sveučilišta i klinika u Europi i SAD-u. Zbog svega nabrojenog, dr. Krmpotić se pokazao kao najpozvanija osoba za razgovor o suvremenim pogledima na stomatologiju i, posebice, implantologiju, njegovu užu specijalnost.
Kako je stomatološka struka podnijela pandemijsku krizu?
– Poznavajući stanje u ukupnoj branši, mogu reći da je kriza na subjekte djelovala jako različito. Od malih ordinacija od kojih su se neke u prvom lockdownu potpuno paralizirale, zatvorile vrata i koje nisu dva mjeseca radile, do onih koji su slijedili smjernice i održavali neku razinu posla. Mi smo pokušavali barem održavati privid nekog normalnog života i poslovanja, radili u adaptiranim smjenama i potpuno se prilagodili mjerama zaštite, kako u radu s pacijentima, tako i u internoj komunikaciji. Dobro je da ni u jednome trenutku nismo sasvim stali, pa smo se relativno lako ponovo u potpunosti aktivirali. Ali, definitivno je bilo, da tako kažem, izazovno. Ono što je sad ključno pitanje jest kad će naš posao i naša branša doći u normalu i kakva će ta normala biti.
Kakvi se izazovi postavljaju u neposrednoj budućnosti?
– Za početak, tržište će se vjerojatno malo poremetiti jer određeni broj pacijenata, zbog straha od virusa, odgađa svoje zahvate. Nakon toga će, neminovno, doći ekonomska kriza pa će pacijenti kalkulirati iz financijskih razloga, pogotovo u slučaju skupljih zahvata. I napokon, postavlja se i pitanje preslagivanja na našem tržištu, s obzirom na podatak da postoji mnogo poliklinika koje su poslovale u Hrvatskoj, ali zapravo za talijansko tržište. Te su poliklinike sada u problemima, pa stoga očekujemo da će ponuda u našoj branši porasti. Dakle, bit će tu raznoraznih izazova. Ja osobno mislim da je baš sada najbolje vrijeme za dentalne zahvate jer svi imamo više vremena, manje obaveza, nosimo maske i lakše je takve zahvate uklopiti u svakodnevni život. Uz to, ulaganje u zdravlje je najbolje ulaganje, a to je ono što mudri ljudi rade u vremenima krize.
A izazovi u pogledu sigurnosti rada?
– Mi se po definiciji štitimo, kako sebe, tako i pacijente. Realno gledajući, nama znatno ozbiljnije bolesti i virusi prijete svakodnevno – HIV, hepatitis i razne druge virusne i bakterijske bolesti. Nama to nije ništa novo i mi se u toj situaciji ne osjećamo nešto posebno ugroženi, pogotovo što se ne radi o najgoroj mogućoj bolesti koja nas može zahvatiti. Ali jasno nam je da pacijenti imaju svoju perspektivu te situacije, pa ćemo zbog obzira prema njima neke stvari morati mijenjati.
Trpi li posljedice pandemije i segment estetske kirurgije u sklopu vaše poliklinike?
– Trpe svi vidovi usluge koji u Hrvatskoj funkcioniraju. Naravno, neki više, a neki manje. Estetska kirurgija tu nije nešto bolje ili lošije prošla. Možda je stomatologija u malo nepovoljnijem položaju, ali pratimo i situaciju u Hrvatskoj i u Europi, gdje se vrlo malo registriranih stomatologa zarazilo na radnome mjestu. Osim toga, ne postoji primjer neke stomatološke poliklinike koja je bila mjesto širenja koronavirusa. To je i logično, jer su u ovome poslu, i u normalnim uvjetima, mjere zaštite deset puta jače negoli, recimo, u bilo kojoj trgovini.
U nas koncept stomatologa kao sitnog obrtnika sve više prerasta u kompleksniju uslugu i stalno se pojavljuju nove dentalne poliklinike?
– Da, branša se u poslovnom smislu jako razvila. Hrvatska dentalna medicina je rijedak primjer neke djelatnosti koja kod nas funkcionira na europskoj razini kvalitete i organizacije. Pogotovo je to evidentno u privatnom sektoru i što se toga tiče hrvatski pacijenti zaista mogu dobiti vrlo visoku razinu usluge, a da ne moraju po to putovati na Zapad. Dapače, mnoge poliklinike funkcioniraju na modelu dentalnog turizma, tj. pacijenti iz zapadnih zemalja dolaze u Hrvatsku zbog dobrog odnosa kvalitete i cijene. Danas je ponuda velikih, dobro opremljenih i ustrojenih poliklinika u Hrvatskoj neproporcionalna u odnosu na relativno malo tržište. To ne znači da klasična, jednostavna obrtnička stomatologija izumire i da u njoj ima išta loše. Naime, određena stomatološka kazuistika i zahvati stvarno su primjereni za jednostavne, polivalentne stomatološke ordinacije. Nadalje, imamo jedan segment, recimo to tako, srednje stomatološke kategorije, gdje su ljudi ipak uložili sredstava i proširili kapacitete, ali i dalje imaju jednostavan koncept. I naposljetku, postoji kategorija velikih, poliklinika u pravom smislu riječi, kod kojih više ne govorimo o obrtničkom konceptu, već o pravom poduzetništvu sa svim pripadajućim elementima. Tu se polako razvija i kategorija menadžera u dentalnom biznisu. Sve je to jako dobro za ekonomiju i za same pacijente i društvo. Rekao bih da je stomatologija u Hrvatskoj danas tržišno vrlo razvijena i da je konkurencija velika. Konkurencija je i nas natjerala na dodatne iskorake, razvoj i praćenje najnovijih dostignuća.
Poliklinički koncept podrazumijeva specijalistički pristup na svakoj razini, tj. usku specijalizaciju stomatologa pa pacijent tu više ne može računati na starinski pristup svog privatnog stomatologa koji ima nježnu ruku i zna sve njegove tajne. Je li takav pristup definitivno otišao u ropotarnicu povijesti?
– Ne bih rekao da je taj stil sasvim zastario, ali je limitiran time koliko je jedan stomatolog u stanju biti vješt u svim disciplinama, a one su se u međuvremenu nevjerojatno razvile. Možda sam skroman, ali mislim da struka nadilazi moje kapacitete u više od jedne grane stomatologije. Mogu biti vrhunski u oralnoj kirurgiji, ali sigurno ne mogu na istoj razini biti dobar i u protetici, paradontologiji, ortodonciji… Zato je timski koncept bolji i omogućava nama da budemo izvrsni u svom segmentu struke, a pacijentima da dobiju najbolju uslugu za svaki problem koji imaju.
To je dosta zahtjevno kadrovski i organizacijski, ali daje najbolji rezultat…
Znači li to da pacijent, koji ide iz ordinacije u ordinaciju gubi psihološku dimenziju tretmana, odnosno osobni pristup stomatologa i koliko to utječe na njegovo zadovoljstvo?
– To bi trebalo pitati pacijente, ali mi jako pazimo da ne izgubimo taj osobni pristup. Zato su zaslužni i sami liječnici, ali i organizacija je takva da pacijent u svakom trenutku osjeća pažnju koja mu se poklanja. Imam osjećaj da pacijenti to prepoznaju, čak i ako su u početku bili skeptični. U nekoliko minuta prijateljskog razgovora pacijent shvati da je za njegovo dobro da ga u sljedećoj fazi preuzme netko tko će taj posao napraviti vrhunski, bolje od svih drugih.
Gdje je tu uloga kozmetičke stomatologije koja se približava području plastične kirurgije?
– Za to postoji termin kozmetska stomatologija, koja se razlikuje od estetske. Naime, danas bi svaki dentalni zahvat trebao biti i estetski. Ali, postoje zahvati za koje se pacijenti odlučuju, a koji imaju isključivo estetsku motivaciju. Dakle, radi se, recimo, o slučaju da netko nije sretan izgledom svojih zuba, iako su oni zdravi i očuvani, ali su oblika, boje i rasporeda koji se pacijentu ne sviđa. To je sklizak teren, na kojemu smo mi još uvijek jako konzervativni. Znači, vrlo rijetko prihvaćamo invazivne zahvate koji imaju samo estetsku indikaciju. Jedino ortodoncija, dakle nošenje aparatića i pomicanje zuba, nama je a priori prihvatljiva, jer ona ne radi nikakvu štetu zubima, nego ih ispravlja i time postiže estetski i funkcijski efekt. Svi drugi zahvati – ljuskice, krunice, izbjeljivanje…, sve su to do jedne mjere invazivni zahvati u kojima se brusi zdravo zubno tkivo. Tu treba biti pošten prema pacijentu i prema sebi. Ponekad, otvoreno ću reći, uđemo i u takve zahvate, ako je pacijent spreman prihvatiti tu žrtvu. Neću reći da su to nevažni i nepotrebni zahvati, ali tu svatko za sebe treba odlučiti je li, recimo, spreman obrusiti prednja četiri zuba, da bi oni izgledali ljepše.
S obzirom na nove tehnologije i saznanja, koji su najnoviji trendovi u stomatologiji?
– Posljednji tehnološki iskorak je digitalizacija. Trenutno smo u fazi zaokruživanja digitalnih protokola u svim segmentima struke. Naravno da se dio, i to onaj najvažniji, poput liječnikove mirne ruke, oštrog oka i preciznosti u radu, neće moći potpuno isključiti, niti je to potrebno, ali u tehnološkome dijelu preciznost i kvaliteta sada dosta ovise o primjeni suvremenih digitalnih metoda. Dentalni laboratorij se maksimalno digitalizirao, kao i dijagnostika s CT-om kao standardom, trodimenzionalnom rekonstrukcijom, softverskim planiranjem zahvata… Za pacijente super promjenu predstavlja digitalizirano uzimanje otiska skenerima, bez neugodnog postupka s klasičnom masom u ustima. Sve je to već neko vrijeme prisutno u struci i unaprjeđuje pojedine elemente. Sada je izazov integriranje svih tih digitalnih faza u jedan proces koji će postati klasičan hodogram za većinu dentalnih tretmana. Prave učinke svega vidjet ćemo tek za nekoliko godina, kad to postane standard iako su već i danas neke poliklinike zaokružile tu priču.
Igraju li tu ulogu i modni trendovi iz makeover televizijskih serijala, poput smile designa, smile makeovera, ekstremni zahvati implantiranja i sličnog?
– Ja se klonim takve estradizacije naše ozbiljne struke. Mi se bavimo ozbiljnim poslom i nudimo medicinsku uslugu. Dio naših zahvata pada pod utjecaj trendova i to treba uvažiti, ali nikako trendovi ne bi smjeli definirati način na koji pristupamo našem poslu. Što se tiče ekstremnih zahvata u kirurgiji i implantologiji, oni su dapače dobrodošli i poželjni jer bez njih bi puno pacijenata bilo osuđeno na nošenje proteza. Ovako mogu imati fiksne mostove. A što se tiče estetskih trendova, tu postoji u nekoj mjeri i moda. Što je moda u dentalu, možete jasno vidjeti na američkim televizijskim kanalima. Američki su osmijesi drukčiji od europskih. Mi to pokušavamo dozirati u skladu s vlastitim uvjerenjima. Mislimo da je lijepo ono što je prirodno, u skladu s dobi i što ne upada u oči, kao i ono s čime se pacijenti dobro osjećaju. Nije normalno, ni prirodno, a niti lijepo na osobi od 60 godina vidjeti boju zuba koju ne možete naći na standardnoj karti boja. Ali i za to postoji niša, pa ti pacijenti nađu gdje će to napraviti.
Jesu li implantati, tehnologija stara već pola stoljeća, još uvijek najbolje rješenje za takozvane treće zube i ima li kod njih nekih bitnih novosti?
– Implantati su samo jedno od kvalitetnih rješenja, ako pod kvalitetnim mislimo na fiksne nadomjestke. Proteze i dalje postoje i one su dostupne, ali nikako ne mogu ići u istu kategoriju protetskih radova s fiksnim mostovima, koji su doslovce poput trećih zuba. A što se tiče novosti, i tu je digitalizacija napravila iskorak. No, taj implantološki koncept toliko je već usavršen, predvidljiv, pouzdan i s minimalno komplikacija, da nema mnogo prostora za poboljšanje. Kako ćete poboljšati nešto što ima 99-postotnu uspješnost? Znači, od stotinu implantata koje ugradimo, 99 ih se integrira. Slično je i s dugoročnom prognozom, gdje se kroz deset godina izgubi 10% implantata. Slični terapijski koncepti u medicini, poput rekonstrukcije koljena ili kuka nemaju niti približno tako visoku uspješnost u usporedbi s dentalnim vremena nose svoje djelomične ili potpune proteze i na njih nemaju nikakve primjedbe. To su dobri protetski radovi koje su napravili vrsni stomatolozi. Ja ni slučajno neću reći da bi svi ljudi trebali zamijeniti proteze implantatima. Neki ljudi jednostavno za tim nemaju potrebu niti motivaciju. Naravno, kako ste rekli, utječe i financijski moment. Da se ne bi krivo shvatilo, mobilna protetika nije loša protetika. Ona je samo, na žalost, lošija od implantoloških rješenja.
Zašto implantološka terapija, nakon pola stoljeća, tako sporo pojeftinjuje?
– Dva su razloga. Jedan je što se tu zapravo ne prodaje titanski vijak. Čak se ne prodaje niti terapijski paket, koji je vrlo kompliciran – od dijagnostike do završnog rada, dakle tehnički i tehnološki. Naime, prodaje se i sam koncept. A to podrazumijeva da vi danas nekome tko je izgubio sve svoje zube možete te zube nadomjestiti, i to u najkraćem roku, doslovce u 24 sata s mogućnošću komplikacija od jedan posto i s velikom trajnošću. To je ono što tu terapiju čini skupom. Jednostavno zato što je to tako dobro. I nigdje na svijetu ne postoji tržište na kojemu je cijena implantologije pala. Postoje razlike u cijenama između pojedinih zemalja, ali to je pitanje nacionalnih ekonomija, pariteta u smislu BDP-a, platežne moći i slično. Ali, uvijek je to u relativnome smislu vrlo slično i u Švedskoj, i u Hrvatskoj i u Albaniji. Koncept je gotovo savršen, tako da jednostavno mora bit skup. A drugi razlog je to što ta priča stvarno ima svoje velike troškove. Proizvođači implantata mnogo ulažu u istraživanje i razvoj, neke robne marke čak po milijun eura dnevno, premda već imaju praktički savršen proizvod. Dakle, materijal je skup pa opremanje ordinacija, tehnologija u laboratoriju koja sve to mora pratiti… i onda, najvažnije od svega – stalna edukacija. Ono što pacijenti imaju na izbor je hoće li to raditi u ordinaciji koja to nudi s nižom ili višom cijenom. Niska cijena automatski je signal da negdje nešto ne štima. Ili je netko toliko altruističan da radi bez zarade, što se za zubare teško može reći, ili je negdje nešto prešućeno, u smislu kvalitete materijala, iskustva terapeuta, organizacije cijelog procesa… Jeftina implantologija jednostavno ne može biti dobra.
Da se malo vratimo na život u doba pandemije. Koliko su vam, recimo, nedostajali rekreacija i hobiji na otvorenome?
– Nekad sam rado igrao tenis, ali ga više ne prakticiram jer su mi otkazala leđa. Zamjenu sam našao u trčanju. Nedostajala mi je sezona skijanja. Ali, iskreno, kad nas je sve to pogodilo, hobiji su bili u trećem planu. Svi smo se, na prvom mjestu, brinuli za zdravlje, a onda i za svoja radna mjesta, poslove… Ja sam doslovce svaki dan prvog lockdowna bio u poliklinici i nisam koristio ni jedan slobodni dan, bez obzira što nije bilo pacijenata. Nekako, temeljna odgovornost prema tvrtci, poslu i ljudima uvjetovala je da se hobiji stave u treći plan.
Često kažete da vam je, uz vrijeme za obitelj, posao najdraži dio dana?
– Da. I to se ne mijenja s vremenom. Posao mi, na žalost ili na sreću, postaje sve važniji. Ima tu i neke logike. Što više u sve ulažete, sve postaje veće i vrijednije pa vas nekako sve više i veže. Mogu reći da s vremenom moja strast prema struci i ljubav prema poslu, kao i vjera u sve što tu radimo samo raste. I to je super. I za deset godina se vidim kako i dalje s velikim žarom idem na posao.
Piše: Velimir Cindrić
Fotografija: Tomislav Marić
