Horde slavenske krvi preko rijeke danima
sprijeda poglavice i direktori
za njima kurve, mladi i penzioneri….
Zajebali sve što se zajebati moglo…
– pjevala je provokativno slovenska novovalna skupina Lačni Franz početkom osamdesetih u svome hitu „Praslovan“, potpuno zbunjujući tadašnje režimske dušobrižnike koji su poslije koncerata pomno studirali polurazumljive stihove sumnjive mladeži. Lačni Franz, osnovan 1979., predvodio je Zoran Predin, kako su ga opisivali, „žestok momak poetskog srca“ i izraziti predstavnik rokerske novovalne frakcije. Već na samom početku djelovanja, kao frontmen i autor tog mariborskog rock sastava, nanizao je raznovrsne pjesme: od žestokih balada, preko ljubavnih pjesama do političke satire. Već prvi pokušaji – „Tiha voda“, zatim pankerski žestoka „Bog nima telefona“, programatska balada „Na svoji strani“ i zlokobna „Sirene tulijo“ bile su primjeri buntovničkog stava u doba početka definitivne krize ondašnjeg sustava.
Nakon prekida rada Lačnog Franza, Predin je nastavio solo karijerom, zalazeći u vrlo raznorodne stilove s više različitih sastava, skladajući na engleskom jeziku, pjevajući na francuskom, a potom i na hrvatskom. Najbolji odraz skretanja u kantautorske vode predstavljaju skladbe „Ambasadorji užitka“, „Podočnjaki“ i obnovljena „Naj ti poljub nariše ustnice“, gdje su u prvi plan isplivale teme užitaka, starenja i ljubavi, gledane iz neobičnih kutova, što će s vremenom postati glavno Predinovo oružje. Sredinom 90-ih ta će mu tematika, genijalno umotana u swing, akustični rock i, općenito, nešto mekše glazbene formate, osigurati uspješnu solo-karijeru za „uredno starenje“.
Posebnu naklonost zagrebačke publike, stečenu još u novovalnim nastupima Lačnog Franza u legendarnim klubovima Lapidarij (posebno onaj 1980., kojeg stari poklonici pamte po sjajnoj svirci i potocima znoja) i Kulušić, Predin je zacementirao nizom sjajnih koncerata s Mar Django Quartetom, a potom i u različitim formatima u klubu Tvornica. U njegov standardni repertoar, prilagodljiv većini stilova, osim „Praslovana“, ušli su i „Vaterpolisti“, „Ne mi dihat za ovratnik“ i „Čakaj me“. Pretposljednji u nizu 10-ak albuma, „Tragovi u sjeti“, snimljen u suradnji s Matijom Dedićem, Predina predstavlja kao izvrsnog interpreta niza velikih jugo-hitova različitih izvođača, dok na posljednjem, vrlo hvaljenom, „Kosa boje srebra“, čiji je naslov posvećen prijateljici, preminuloj klavijaturistici satava EKV i novovalnoj ikoni Margiti Stefanović, pjeva na hrvatskome i svira gypsy swing u svim mogućim instrumentalnim kombinacijama – od buzukija do elektroničkih loopova.
Predin je pisao i glazbu za film, televiziju i kazalište, a bogatome opusu dodao je lani i knjigu dnevničkih, putopisnih i epistolarnih zapisa „Druga žena u haremu“, objavljenu i u Hrvatskoj, koju je Predin započeo poznatom izrekom o tome „kako svaki muškarac u životu mora posaditi drvo, napraviti sina, sagraditi kuću i napisati knjigu“. Pomalo neobično u svemu, Predin se u veljači ove godine našao u središtu medijske pozornosti zbog neugodnog incidenta na košarkaškoj utakmici Olimpije u osmini finala košarkaškog Eurocupa, gdje ga je, kao i druge navijače, toliko ražestilo suđenje, da je izgubio živce i jednog od sudaca, pri izlasku iz dvorane, i fizički napao. Zbog svega se morao ispričati, a zaradio je zabranu dolaska na sve utakmice pod ingerencijom Eurolige, što mu kao redovitom posjetitelju Olimpijinih utakmica zasigurno nije lako palo.
Sve se ipak nimalo nije odrazilo na Predinove nastupe u Sisku, Zagrebu i Koprivnici koji su uslijedili neposredno nakon toga, gdje je popularni kantautor dočekan s velikim entuzijazmom. Isto je bilo i dva puta nakon toga, ponovo u Zagrebu (promocija monografije Darka Glavana u Muzeju Mimara u ožujku te na proslavi obljetnice Radija 101 u Tvornici u svibnju), a ne sumnjamo da će se dobro zabaviti i oni koji ga dođu poslušati na koncertima u Čakovcu (10.7.), Zagrebu (18.7.) te Varaždinu (30.8). Naime, Predin, danas 55-godišnjak, uvijek je pjevački iznimno raspoložen, zabavan, ali i misaon – šarm na koji nitko ne ostaje ravnodušan. U svakom slučaju, našao je idealan format za dostojanstveno starenje.
Čemu imate zahvaliti činjenicu da se danas bavite glazbom?
– Pa, to su vjerojatno moji glazbeni uzori. Recimo, nedavno je umro moj veliki idol i uzor Tomaž Pengov. On me je potakao na to da u ruke uzmem gitaru, počnem svirati i pisati vlastite pjesme. Ali, uzora koji su me formirali kao glazbenika bilo je jako puno, čak i previše da bi ih sada sve nabrajao. Neke sam sada, recimo, čak i implementirao u svoj rad. Naime, ako sad sve preskočim i kažem da sam volio elektronsku glazbu, recimo Tangerine Dream u gimnaziji, onda nije čudno da sam na svoj posljednji album „Kosa boje srebra“ stavio elektronske loopove. Ali tu su, naravno, i svjetski uzori: na prvome mjestu Johnny Cash, pa Leonard Cohen, Bob Dylan… Volio sam i engleski progresivni sastav Van der Graaf Generator, pa sve one poznate bendove – Stonese, Beatlese, Doorse… Recimo, Jim Morrison mi je, kao pjesnik-roker, bio veliki uzor. Svima njima naklonio sam se tijekom karijere na više načina.
A gipsy swing, koji često dominira vašim izrazom?
– Da, nakon svega navedenog otkrio sam Djanga Reinhardta i gipsy swing, kao i različitu etno glazbu, jazz… Moj omiljeni jazz pjevač, kojeg sam otišao slušati u Pariz, je Jimmy Scott, koji ima vrlo osebujan vokal. Recimo, Edith Piaf volim do kostiju, i bio sam na njezinom grobu. Uglavnom, ima puno njih koji mi se sviđaju, slušam različitu glazbu – klasičnu, standardni jazz, elektronsku glazbu… Možda je jedina glazba koju ne slušam narodno-zabavna, folk i turbo-folk. To samo povremeno špricne u moj život i jednako brzo ode. Tako da sam tu vrlo širok…, a što kada slušam ovisi o raspoloženju. Zapravo, volim glazbu za slušanje. K tome, mogu se i malo ritmički micati lijevo-desno i gore-dolje, ali sam vrlo loš plesač, pa mi plesna glazba ima samo funkciju da me odobrovolji.
Kako je došlo do osnivanja Lačnog Franza?
– Kad je iz grupe Zeus njihov originalni pjevač otišao u vojsku, mene je gitarist Oto Rimele pozvao da uskočim. Uskočio sam, vrlo brzo preuzeo vlast, i onda bendu dao novo ime – Lačni Franz. Nametnuo sam se tako da sam napisao gotovo kompletan prvi album, i glazbu i tekstove, i tako položio kamen temeljac. Dakle, nastupio sam dosta autoritarno, ali sam kasnije strogoću opustio i čak nagovarao ostale članove da se autorski realiziraju. I tu je apsolutno bilo velikih uspjeha. Rimele je, recimo, napravio par divnih stvari, isto tako Stjepanovič…, kasnije Milan Prislan… Ali, mislim da je na početku moje diktatorstvo, naravno u pozitivnom smislu te riječi, bilo potrebno, da se postavi kamen temeljac i iz toga krene pravim smjerom. Danas radim s formiranim glazbenicima, kojima ne treba tvrda ruka, nego baš obrnuto. Sve je otvoreno idejama i pobjeđuje najbolja.
I danas rado svirate skladbe iz razdoblja Lačnog Franza?
– Da, naravno. Na mom standardnom repertoaru su „Praslovan“, „Ne mi dihat za ovratnik“, „Naj ti poljub nariše ustnice“, „Čakaj me“… Znate, to su svevremnske pjesme, odnosno uvijek aktualne, a mnoge od njih pogotovo danas, tako da ne zvuče nimalo zastarjelo. Recimo, moja pjesma „Zanzibar“ opet je aktualna zbog refrena o javnim kuhinjama i po tome što se u njoj govori kako si moramo rezervirati žlice u javnim kuhinjama… Pokazalo se, naime, da sam u nekim pjesmama bio vidovit i da su se, na moju veliku žalost, obistinile i postale univerzalne. A neke su i u glazbenom smislu kvalitetne, toliko dobre da žive i kroz nove generacije. To je tih pet-šest pa do deset pjesama. A za fanove, naravno, imam ih za cijeli koncert.
Na koncertima rado pričate anegdotu o tome kako su vas zbog pjesme „Praslovan“ znali pozivati u postaju tadašnje milicije?
– Da, to je moja pjesma koja je najviše zbunjivala i iritirala tadašnji režim. U njoj sam pjevao o tome kako su zajebali sve što se moglo zajebati, i da će ovi novi zajebati sve što se bude moglo zajebati. Morate znati da su to bila vremena kada ste na postaji narodne milicije dva mjeseca prije koncerta morali prijaviti tekstove pjesama koje ćete izvoditi na koncertu. Nekad su me znali pozvati i da ih i osobno interpretiram i objasnim. To danas zvuči jako smiješno, ali tada nije baš bilo.
Koje je bilo najneugodnije iskustvo?
– Pa, ponekad bi nam čak zabranili da izvodimo neke od pjesama, a bilo je i dosta poprilično ozbiljnih situacija. Jednom su u Mariboru čak uhitili cijeli bend i svakog posebno odveli u milicijsku postaju. Svakog od nas stavili su u posebnu prostoriju, bez kvake s unutrašnje strane vrata, i svakome za ispitivanje poslali dva policajca, jednog ljubaznog i jednog neljubaznog. Tada smo se, bogme, dobro prestrašili. Službeno, to je sve bilo zbog neke dojave o pisanju protudržavnih grafita po zgradi općine, makar mi te grafite nikad nismo vidjeli. Mislim da je to više-manje bila neka kontrola da se utvrdi tko smo, za što smo i da nas UDBA zavede u svoje dosjee. To su one tri poznate faze koje su tada funkcionirale. Najprije nas je režim htio zabraniti, što su radili zbog pridjeva „lačni“, odnosno „gladni“ u nazivu benda, jer u Jugoslaviji kao nije bilo gladnih. Onda je Franz bio napisan sa slovom „z“, na što su borci rekli da su oni sve one sa „z“ još za Prvog svjetskog rata potjerali u Austriju. A mi smo slovo „z“ zapravo stavili iz estetskih razloga, jer ako kao zadnju riječ stavite „Franc“, izgleda kao da je miš pojeo to „c“, za razliku od „z“ koje zatvara prostor. Druga faza bila je medijska ignorancija – bilo gdje da smo bili i bilo što da smo napravili, to u medijima nigdje nije bilo popraćeno. To tako traje neko vrijeme, nakon čega dolazi treća faza, a to je nagrađivanje. Dakle, ako nas nisu mogli slomiti, onda su nas diskvalificirali na taj način da su se fotografirali s nama. Tako sam ja u Zagrebu preuzeo nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, a onda i Zlatu pticu, sličnu nagradu u Sloveniji… Uglavnom, nakon toga su nas ostavili na miru. Tek onda smo mi zaživjeli normalan glazbeni život.
Nakon rocka s Lačnim Franzom, tijekom solo karijere, svirali ste različite stilove i s različitim sastavima. Otkud ta raznovrsnost?
– To je vjerojatno posljedica glazbenih uzora, a sve se sigurno mijenja i s godinama. Recimo, mi smo s Lačnim Franzom dostojanstveno završili karijeru, na vrijeme… Nismo se posvađali, nego sam jednostavno ostalima predložio da bi najbolje bilo da u tom trenutku kažemo da je to bilo to. Rekao sam im da imam toliko drugih interesa i da bih ja tu zaključio našu priču. I onda sam se latio drugih stvari. Druga je stvar bila ta što se ostali ne bave glazbom profesionalno, nego su posvećeni svojim zanatima. Tako da sam u jednom trenutku poželio gurnuti tekstove u prvi plan, što je značilo da trebam sjedeću publiku, trebam pažnju…, i čim sam ju dobio, proširio se izbor instrumenata s kojima mogu nastupati. Došla je truba, došao je Boško Petrović, gipsy swing, Arsen, različite suradnje… To su te neke stvari koje dolaze s godinama. A, s druge strane, da bih ostao živ, ja opet moram povremeno stati na rokersku pozornicu, osjetiti tu energiju… Volim ljetne festivale, gdje ima puno ljudi, da mogu provoditi taj obred rock’n’rolla – zajedničko pjevanje, paljenje upaljača, odnosno čitav ritual koji ide uz to.
Danas nudite nekoliko raznovrsnih koncertnih programa – kantautorski koncert, world music, gipsy swing, Tragovi u sjeti s Matijom Dedićem…?
– Da, ali vjerojatno ću svoj rad pod kraj karijere, a mislim da ću sigurno raditi još idućih 20 godina, svesti na četiri temeljna stila – kantautorstvo, odnosno sam sa gitarom, zatim gipsy swing, što sada radim s Damirom Kukuruzovićem, pa rock, bez kojega ne mogu i za koji imam mladu grupu koja svira moje pjesme iz razdoblja Lačnog Franza i, naravno, ono što predstavlja eksperiment, i u što ću stalno ulaziti, a što se sada ogleda u kvartetu s elektronskim loopovima. Dakle, zasad sam vrlo zadovoljan i miran.
Gdje je vaše mjesto na današnjoj slovenskoj kantautorskoj sceni?
– Mislim da u Sloveniji postoji puno mladih zanimljivih kantautora, koji na žalost nemaju više takvog medijskog prostora kakav smo imali mi u 80-ima. Tada je glazba bila ta koja je donosila promjene, i to uopće u životu i društvu. Danas je glazba nekakav biznis koji se drži svojih marketinških pravila, i tu je vrlo teško ući s nekom novom glazbom, novim tekstovima, novim idejama… Ja apsolutno nisam taj koji bi sada davao neku ocjenu na tu temu, pa u svome radu uvijek gledam prema sebi i ne komentiram rad drugih. Jednom sam, sredinom 90-ih, otvorio usta i iznio svoje mišljenje o tome kako su slovenski mediji previše prostora namijenili nekvalitetnim tekstovima i neinventivnoj glazbi. To mi se osvetilo i svi su me ispljuvali, pa sam odlučio ubuduće brinuti se o sebi i tražiti od drugih da mene ostave na miru. A gdje je moje mjesto u svemu, to će pokazati vrijeme.
Kako to da sve više svirate izvan Slovenije?
– Vrlo sam sretan što mogu reći da mnogo više radim izvan Slovenije, nego u Sloveniji. U Sloveniji se situacija promijenila kroz tranzicijsko razdoblje, u tom smislu da se smanjio urbani prostor. Nekad se moglo svirati u svim manjim mjestima, svi su slušali rock, a danas sva manja mjesta i pola gradova sluša narodno-zabavnu, folk i turbo-folk glazbu. Rock je nekako potisnut na marginu. A ja živim od rocka i ostalih stilova kojima se bavim.
Kako je došlo do toga da ste čak počeli pisati pjesme i na hrvatskome?
– Kroz svoja četiri koncertna programa našao sam hrabrosti da počnem pisati i pjevati i na drugim jezicima. Najprije sam pisao na engleskom, onda sam pjevao na francuskom, da bih poslije albuma „Za šaku ljubavi“, na kome moje pjesme pjevaju moji kolege, odlučio da ću i sam propjevati na hrvatskom i da ću početi pisati na hrvatskom. Posljednji album „Kosa boje srebra“ napravljen je čak tako da su pjesme najprije imale hrvatsku verziju, a da sam tek kasnije napisao nove, slovenske tekstove. Volim jezike, volim učiti jezike, govoriti različite jezike i pjevati na njima.
Vaš posljednji album, osim pisanja i pjevanja na hrvatskome, mnoge je i glazbeno iznenadio?
– Da, zato što na njemu, osim poznatih elemenata, imam nekoliko pjesama u kojima se pojavljuje i buzuki, što sviramo i sirtaki i igramo se raznoraznim stvarima i stilovima. Spomenuo sam već i elektronske loopove… Ali, pjesme su i dalje dobre, što su mi svi priznali. Tekstovi su dobri i ostali su na mojoj dosadašnjoj razini. I sada samo hipotetički – bi li se oni koji ne vole takvu glazbu prema istom glazbenom programu ponijeli na isti način ako ne bi znali tko je autor, odnosno ako bi te pjesme izveo netko drugi. Znači, ono što želim reći jest da pjesme same nisu ništa krive i da ponekad autor svojim imidžem možda nekoj pjesmi čak i šteti, dakle šteti vlastitoj pjesmi. Tako da se sve više odlučujem za to da pišem pjesme za druge i da ih poklanjam nekom drugom, nekome tko će od njih napraviti nešto što njemu treba.
Nije tajna da ste veliki ljubimac zagrebačke publike. Kojeg se zagrebačkog koncerta najradije sjećate?
– Naravno, tu moram spomenuti nezaboravne koncerte u Kulušiću i Lapidariju na početku karijere, pa koncerte u Tvornici… Recimo, prošlogodišnji je bio comeback u tom smislu da sam ponovo počeo raditi glazbu za stajaću publiku. Primili su me sjajno, svi su pjevali sa mnom i do suza me ganuli. Tako da bih teško izdvojio jedan koncert.
Posljednjih pet godina, osim u Zagrebu, svirate i u manjim gradovima?
– Da. Kao samostalni autor, nakon Lačnog Franza, nastavio sam održavati redovite koncerte po glavnim gradovima bivših republika, a u razdoblju koje spominjete vraćam se i u manja mjesta. Recimo, što se tiče Hrvatske, nedavno sam imao dva koncerta u Sisku, zatim u Koprivnici, Varaždinu, a nastojim biti redovit i u Rijeci, Puli, Splitu, Dubrovniku… I mogu se pohvaliti da u svim tim gradovima imam publiku.
Na koji način pište pjesme i držite li se i pjesnikom?
– Znate, to je jedna čudna kombinacija. Ja za sebe tvrdim da, osim možda u gimnaziji, nisam pisao pjesme. Pisao sam tekstove, a oni su robovi melodija i aranžmana. Naravno, ako su u sebi uspjeli zadržati nešto od poezije, onda hvala Bogu. Veliki mi je kompliment to da se neki moji tekstovi mogu čitati i kao pjesme. A način rada ovisi o tome odakle doleti ideja. Svaka rečenica, svaki stih u sebi krije melodiju… U nekome budi jednu, a u drugome drugu. Slogovi, sadržaj i značenje odmah me usmjeravaju na aranžman i samu melodiju. Budući sam dosta radio i filmsku glazbu, vidim i čujem i obrnuto. Znači, neki tonovi i njihova kombinacija u meni bude riječ koja im odgovara.
Koliko se pisanje glazbe za film i televiziju razlikuje od pisanja pjesama?
– Nema razlike. Možda samo u načinu komunikacije. Pjesme su iskrena, samostalna energija, koja se kroz koncert izravno prenosi na publiku, dok su filmovi suradnja više autora. Pisanje glazbe za film je zanat – način kako vlastite osjećaje, koje u vama budi neka do tada nijema sekvenca, pretopiti u zvukove, tonove, ritmove i melodije, koji će buditi ista raspoloženja u najvećem mogućem broju gledatelja. Dakle, stvar je u tome kako iz vlastite suze napraviti glazbu koja će rasplakati dvoranu.
Koliko vam je velik ego?
– Gledajte, ja usprkos raznoraznim drukčijim mišljenjima, tijekom cijele svoje karijere živim isključivo od svoga rada. Nisam na državnim jaslama, i samo sam nekoliko puta dobio nešto novaca za neke turneje, ali i to samo za avionske karte. Mislim, zapravo, da je to bilo samo jednom. Svih ostalih 35 godina i dandanas živim samo od svojih pjesama, od autorskih prava i od nastupa. Da bi takvo nešto postigao i uspio se brinuti o velikoj obitelji, moram imati čvrstu kralježnicu, veliki ego i preživjeti sve moguće napade, sve ono što vam se događa kad uđete u nečiju interesnu sferu. Da, ego mora biti velik, ali uvijek kažem da je to više-manje ista osobina kao kod košarkaša, kod kojih je potrebna visina. Jednostavno, to je tako.
Žene vas jako vole. Na jednom zagrebačkom koncertu vam je na pozornicu čak doletio i grudnjak?
– Da, točno, ali to je bio jedini u karijeri. Znate, žene nikad ne reagiraju na neku namjernu pozu. Ja sam žene uvijek volio iskreno, družio se s njima i volio s njima raditi. Poštujem ih i uživam u njihovom društvu. Sve stvari u životu više volim raditi sa ženama, osim igrati košarku. To je jedina iznimka. I to ozbiljno mislim i ozbiljno tako radim. A to se osjeća. Na taj način pišem pjesme, tako nastupam i za novu pjesmu – mišljenje najprije tražim kod žena. Ta je ljubav s vremenom postala obostrana i možda mi neki danas na tome zavide, ali to je nešto što se ne može kupiti. Takav jednostavno jesi ili nisi. A žene odmah shvate tko je fulirant.
Kakvi ste po prirodi?
– Mislim da sam vrijedan i da puno radim, iako oni koji me bolje znaju i s kojima živim tvrde da to nije tako. Ali, na radišnost me natjerala i situacija. Apsolutno sam, kao i svi ostali, u istoj nezavidnoj situaciji. Svi prostori i mogućnosti nastupa u posljednjih su se pet godina smanjili za gotovo 70 posto, tako da se stvarno moram boriti za svaki nastup, svaki prodani album, za svaku prodanu knjigu… Sve moram dobro planirati, i to za nekoliko godina unaprijed, tako da mogu biti konkurentan i prilagođen situaciji.
Koja vam je najveća mana?
– Sigurno ta da prebrzo kažem ono što mi padne na pamet. Recimo, jako me pogodi svaka nepravda i borim se za istinu, neovisno o posljedicama. Možda je moja najveća mana bila baš u tome što sam uvijek, kada bi me netko pitao za mišljenje o dnevnopolitičkoj stvari ili bilo čemu drugom, rekao istinu, a možda bi bolje bilo da sam šutio, da sam se držao po strani, da me nije bilo i da sam u očima moje publike ostao samo kantautor. Ali, opet, nemate kantautora bez jasnog stava. Tako da sam sve to skupo platio. Za neke stvari mi je žao. Napravio sam puno gluposti u životu, ali na žalost to ne mogu mijenjati. Ono što je jedino dobro jest da sam iz njih puno naučio i da sam nakon svake nove gluposti postao bolji čovjek.
S obzirom da vas jako boli nepravda, može li se i na incident na košarkaškoj utakmici Olimpije gledati s te strane?
– Za svoje ponašanje ne tražim opravdanja. Količina nepravdi koju mogu podnijeti u tom je primjeru, na žalost, prekoračena baš na najneprimjerniji način. Jedino tako mogu objasniti nedostatak samokontrole.
Je li vam žao što ste reagirali u afektu i jeste li i inače nagli?
– Naravno da mi je strahovito žao, pogotovo jer sam inače tih i miran čovjek. Očito nisam bio pri sebi.
Kad smo već kod košarke, poznato je da ste veliki ljubitelj športa. Što najviše volite?
– Na prvom mjestu je košarka, onda volim nogomet, hokej…, volim više-manje sve športove. Volim gledati i navijati za Tinu Maze, za naše skijaše-skakače, rukomet mi se također sviđa… Bio sam dobar prijatelj s Iztokom Pucom… Šport je sastavni dio moga života. Sada se, na žalost, više ne mogu njime baviti rekreacijski, jer sam operirao srce, pa su te stvari za mene sada prošlost. Ali, na televiziji volim pogledati razne športove.
Čak ste i koautor himne slovenske nogometne reprezentacije?
– Da, do toga je došlo vrlo spontano. Nakon večeri kada su naši reprezentativci pobijedili u Ukrajini i plasirali se na Europsko prvenstvo u Belgiji i Nizozemskoj, s Vladom Kreslinom i Peterom Lovšinom pozvan sam da ih dočekamo ispred gradske vijećnice u Ljubljani, pa smo nas trojica došli s akustičnim gitarama i pjevali svoje pjesme. U jednom trenutku, kada smo presviravali neke akorde, došlo je do toga da smo promijenili tekst jedne pjesme, i nastao je refren „Slovenija gre naprej“. Sve ostalo je Pero Lovšin zaokružio vrlo brzo, imali smo probu-dvije i onda to išli snimiti. Vrlo spontano i efikasno. Brza erupcija ideje i realizacija.
Za koga ste navijali na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu?
– Za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, tu nije bilo dvojbe…
Imate veliku obitelj i djecu različite dobi. Koliko je to teško, a koliko obogaćuje život?
– Velika obitelj je velika sreća. Svako dijete vaš svijet proširi novim bojama, novim iskustvima… U jednom trenutku svog života bio sam Superman. Debatirao sam sa studentom, pisao opravdanja gimnazijalcu, pokušavao shvatiti djevojački pogled na život u osnovnoj školi, slušao predavanja u dječjem vrtiću i mijenjao pelene bebi. Danas imam Andreja novinara i pisca, Roka koji suradjuje sa Rolling Stonesima, Zarju koja završava studij dizajna, Žigu maturanta, budućeg studenta fizike, i Črta koji predivno svira klavir. Bogat sam, zar ne?
Kako danas gledate na svoje brakove i da morate još jednom živjeti isti život, biste li ga ponovo isto živjeli?
– Kalendar i satnicu bih malo promijenio, neke bih velike gluposti preskočio, ali u principu sam zadovoljan. Ali, još je prerano za takva filozofska jadanja.
Ipak, prošle ste godine izdali knjigu dnevničkih, putopisnih i epistolarnih zapisa „Druga žena u haremu“?
– Da. Uz glazbu sam počeo i pisati i zbog svega čime se danas bavim jednostavno mi nije dosadno. Imam sve manje vremena. Mislio sam da ću s trajanjem karijere imati sve više vremena, ali nemam.
Obično se kaže da u procesu pisanja memoara čovjek štošta nova dozna o sebi. Što ste vi naučili?
– Da sam imao pun i šarolik život, u kojem sam broj nužnih kompromisa sveo na minimum. Zatim, da je svijet pun srodnih mi duša, ali i to da je sve probudilo pisca u meni. Nove ideje za sljedeću knjigu već mi se gužvaju po glavi.
S obzirom da još mislite raditi barem 20 godina, jeste li kao mladić očekivali da ćete i u svojim 60-im i 70-im biti na pozornici?
– Mislim da je najbolja deviza – primjereno godinama. Ja samog sebe vidim kao mladog čovjeka. U duši sam ostao mlad i još sam uvijek aktivan. Idem u kazalište, pogledati kakav film, idem na koncerte, i kada, recimo, u utorak u deset navečer izađem negdje, apsolutno sam najstariji na tom mjestu. Jednostavno, vidim da ostati mlad nije gerontološki pojam. Ostati mlad je stvar duše. A, s druge strane, neka svatko stari kako želi. Apsolutno razumijem nekog tko čitav život ostane isti i ne mijenja ni garderobu niti pogled na svijet. Ja nisam takav. Ja zastupam ideju da čovjek mora uhvatiti što više vlastitih snova. Ja sam puno njih već uhvatio, ali imam ih još… Ne predajem se.
Sami obično kažete da najbolje tek dolazi. Što očekujete od budućnosti?
– Samo zdravlja i još malo ljubavi.
Tekst: Velimir Cindrić
Fotografije: Mario Kociper, Miro Majcen
Tekst je objavljen u Jet Set Magazinu broj 133
