Diana Sokolić umjetnica je par exellence. Njezino široko obrazovanje, istančan osjećaj za bonton i doziranje, brzi humor, glamurozni stil i uman stav, sve to doprinosi činjenici da je uistinu sugovornica rijetkoga kova
Akademska slikarica i samostalna umjetnica Diana Sokolić svakim svojim činom privlači pažnju javnosti – bilo da se ekstravagantno odjene za kazališnu premijeru ili gradsku špicu; bilo da izda knjigu o neočekivanoj i na prvu banalnoj temi kao što je namještaj; bilo da u Hrvatsku donosi inozemna priznanja za svoje svjetlosne instalacije ili okiti bor i onda podijeli tu fotografiju na svojim društvenim mrežama. Dodajmo, k tomu, njezino široko obrazovanje, istančan osjećaj za bonton i doziranje, brzi humor, glamurozni stil i uman stav – Sokolić je sugovornica rijetkoga kova, vrlo zahvalna za novinarsko pero. Tijekom razgovora, ona je pred nas podastrla čitav niz pametnih i zabavnih dosjetki i aforizama, priča i anegdota. Pa tako, govori nam, slovo „r“ daje snagu imenu:
– Kada se rodiš kao Vedrana Rudan ili Mirjana Rakić, ,,instantno“ si katapultiran u svemir. Kada se, pak, rodiš kao Diana Sokolić, onda si blaga i nježna, pa moraš dokazivati da posjeduješ ,,r“ koje se ne vidi. ,,Diana“ se ne može dreknuti, a kada drekneš ,,Karla“ ledi se krv u žilama. Dakle, prvo sam žensko, a onda žensko bez ,,r“ – dvostruki teret u životu (smijeh) – kaže nam u samome uvodu u naš razgovor koji smo vodili u njenom profinjenom i ukusno uređenom donjogradskom salonu.
Na otvaranju jedne od izložbi njezinih radova koje, priznat će nam u razgovoru, tako nerado organizira, likovna kritičarka i nezavisna kustosica Iva Körbler njeno je obrazovanje označila kao sveobuhvatno, uvjerljivo i jako, a njenog nakita, apstrakcija i instalacija, kazala je, ne bi bilo da nije postojala vrlo jaka baza u crtežu, što govori o umjetničinom talentu, ali i revnosti. Veli da se trenutačno baš odlično osjeća jer je, naglašava, došlo njeno doba.
– Zima, zima je moje doba. Volim zimu. Zima je meditativna, kontemplativna, introspektivna, kreativna. Duge noći i tišina – idealno za rad i razmišljanje. Zima je kao prosijedi muškarac iz noire filmova: izboran životom, za šankom, u oblaku dima koji otpuhuje, izgleda nezainteresirano, a sve primjećuje. Ljeti ima svega previše – zvukova, mirisa, sunca. Ljeto je kao mlada, plastificirana ljepotica napumpanih grudi i usana, s obrvama kao Bananko, lažnim trepavicama i noktima; lažnom Hermes torbicom i navlakama na zubima; u prekratkoj suknji i previsokim štiklama, preglasna i neumjerena u svemu. Ljeto je vulgarno i ne ostavlja prostora za razmišljanje. Proljeće je, s druge strane, pubertetlija – ne zna bi li odrastao ili ostao dijete. Neprekidno mijenja raspoloženje, nepouzdano je, nekada divno i ljupko, a onda nemoguće, u neprekidnom neskladu samo sa sobom i svi jedva čekaju da odraste. Jesen je, pak, fina, tiha, umjerena, pristojna dama s manirima iz prošlih vremena, nosi nakit od bake, odijeva se lijepo, ali staromodno, tijelom je u sadašnjem, a duhom u prošlom vremenu. Za jesen bi se reklo: ,,Sigurno je nekoć bila lijepa“.
Zato zima! Uvijek biram zimu. Svježinu i čistoću zimskog dana i mir zimske noći – objašnjava nam naša sugovornica čiji je dom svakog adventa bogatiji za još ljepši, voluminozniji i sjajniji bor. Na njenom božićnom drvcu joj pozavidio joj je i njujorški Rockefeller centar.
– Bor je svake godine sve veći. Iz svoje roditeljske kuće donijela sam sve svoje kuglice i njima počela ukrašavati bor, ali sam kuglice dokupljivala godinama. Kako su djeca rasla, imali smo ih sve više i više. Za moj 50. rođendan zamolila sam prijateljice da mi, umjesto ikakvog dara, donesu kuglicu, a moj je jedini uvjet bio da ona bude staklena. Svatko je mogao odabrati kakvu hoće, ali to su, na kraju, ispali njihovi autoportreti. Na te sam kuglice nalijepila njihova imena i datum kada sam ih dobila te je to postao običaj. Također, od Karle i Doriana, moje djece, svake godine dobijem poneku kuglicu. Nema dara koji bi me više razveselio od kuglice jer je na tom boru čitav moj život i svi moji prijatelji – i bivši, i sadašnji. Ima tu ljudi koji su prošli kroz život i nestali, ali su kuglice ostale. Kada kitim bor, ujedno sam i sa svima njima; prisjećam se svakog od tih poklona i trenutaka; svakog od tih doživljaja te osoba. Stoga je taj bor više od bora samog – govori pokazujući na kuglice od kojih su neke i u sedmom desetljeću života.
Ova svestrana Riječanka s višedesetljetnom zagrebačkom adresom u posljednje vrijeme sve češće puni medijske stupce i to zbog priručnika koji su namijenjeni svima u svrhu općeg obrazovanja. Započelo je s knjigom ,,O namještaju“ koji je napisala sa svojom kćerkom, dizajnericom Karlom Kocijan, a nastavlja se s priručnikom koji se tiče boja a koji je, u trenutku našeg razgovora, u pripremi za tisak.
– Dugo vodim školu crtanja i slikanja i došla sam do zaključka da ljudi ne znaju imena boja, a ako ne znamo imena boja, ne možemo se sporazumijevati. Onda sam svoje učenike prvo počela učiti imenima nekih osnovnih boja koje se koriste – ultramarin, siena, umbra, cinober, karmin… Kako je došla pandemija i kako sam imala dovoljno slobodno vremena, odlučila sam napisati knjigu inspiriranu upravo time. Istraživački je dio dugo trajao, konzultirala sam puno literature, konstantno naručivala novu i upijala sam te knjige sa strašću. U svakoj knjizi čovjek nauči nešto novo. Osim te teorije koja, na neki način, upućuje ljude na samu osnovu boja, htjela sam ponuditi i njihovu nomenklaturu.
Do problema uvijek dolazi kada se radi o miješanim bojama. Koristimo se opisnim riječima koje podsjećaju na određenu boju, pa tako imate boju trule višnje, maslinasto-zelenu, zelenu kao trava… tu je i boja lososa, marelice, breskve… ultramarin je, pak, pigment i on se tako zove, ali ljudi ga nazivaju denver plavom po seriji Dinastija, pa kinesko plavom, kraljevsko plavom, Kleinovom plavom… a sve je to ultramarin – tumači, pa nastavlja:
– Služimo se s puno opisa, a ja sam u priručniku sve te boje imenovala te pojasnila i kako se dobivaju i to ne samo u slikarstvu, već i na računalu, u tisku… što je vrlo praktično.Potom dodaje kako je ranije slikarima bilo teško slikati jer boje nisu bile gotove kao danas.
– Ne može nitko zamisliti koliko je bilo teško pronaći plavu boju koje u prirodi nema, pa se drobio poludragi kamen Lapis lazuli koji je bio jako skup… Mnogo toga sam saznala, mnogo naučila i očekujem da će knjiga čitateljima biti zanimljiva, poučna i da će je primjenjivati. Kao i u svemu – stručne literature ima, ali one namijenjene širem čitateljstvu nema, pa je i ova naša knjiga o bojama mali doprinos toj problematici – kaže.
Piše: Ante Peričić
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju…
