Poznati francuski filozof Blaise Pascal jednom je rekao: „Najvažnija stvar za cijeli život izbor je zanimanja, a najčešće je to plod slučajnosti“. Nema prigodnijeg citata za detaljniji opis odabira zanimanja poznate kostimografkinje Marite Ćopo kojoj, provodeći ugodno dalmatinsko djetinjstvo u mirnome mjestu Komin kraj Neretve, nije bilo ni nakraj pameti čime će se jednog dana u zagrebačkoj budućnosti baviti.
Unatoč tomu što tijekom djetinjstva njegujemo razne interese u kojima, naravno, uživamo, ne možemo najčešće ni slutiti da bi upravo ta „dječja“ gledišta na svijet jednog dana mogla odrediti smjer naše profesionalne putanje, a kamoli da bi profesija mogla postati i ostati kreativna igra, kao što se dogodilo ovoj kostimografkinji nakon njezina preseljenja u metropolu. Iza nje je čak devedesetak predstava, a gotovo da i nema redatelja na ovim prostorima s kojim nije surađivala. Njeno je matično 
kazalište Gavella i od svog dolaska u Frankopansku 10, gotovo svakoj predstavi u tom kazalištu Marita Ćopo podarila je svoje kreacije. No, njezin rad nije vezan samo za Gavellu – već je godinama tražena kazališna profesionalka čije kostime žele mnoge produkcije, ne samo u Hrvatskoj, nego i u BiH, Srbiji, Sloveniji i Italiji. Trenutačno priprema kostime za „Gospođu Bovary“, predstavu u režiji Saše Božića, čime će, sredinom rujna, biti otvorena nova „Gavellina“ sezona.
Od klasičnih povijesnih kostima do suvremene kostimografije, rad Marite Ćopo kazališna je struka itekako prepoznala, pa je tako do sada ponijela i Nagradu hrvatskog glumišta za predstavu „Tartuffe“, tu je i nagrada „Zlatni smijeh“ na Danima satire za predstave „Ilijada 2001“ i „Švejk u Drugom svjetskom ratu“ te nagrada za najbolju kostimografiju na „Festivalu bez prevoda“ za predstavu „Zločin i kazna“. Uglavnom, reda uspjeh za uspjehom, kritičari redovito hvale njene radove, a malo tko bi mogao pomisliti da je počela kao slikarica i da se u kazalištu zapravo našla slučajno…
– Odabir posla koji volim i koji živim dogodio se zaista sasvim slučajno i krajnje jednostavno. Oduvijek sam dizajnirala za obitelj, prijatelje i sebe, pa tome nisam ni davala neku značajniju pozornost. Moje djetinjstvo bilo je tipično neopterećeno uživanje u mladosti sa sestrama i prijateljima – osim šivanja, omiljena razonoda bila mi je odlazak „na ribe“ s djedom i kajtanje na ušću Neretve. Ali preseljenjem u Zagreb promijenio mi se, naravno, smjer privatnog i poslovnog života. Prihvativši poziv redateljice i dramaturginje Nore Krstulović da osmislim scenografiju i kostimografiju za predstavu „Closer“ 1998. godine, našla sam se po prvi put u izravnom doticaju s kazalištem. Upravo je energija koja dominira u aktivnom radu kazališta nadogradila, zapravo prirodno usmjerila moju želju za istraživanjem i žarom stvaranja – kaže Ćopo.
Motivaciju za svoj posao od te prve predstave više nikad nije morala tražiti. Ona, ističe, proizlazi iz činjenice da obožava svaku etapu procesa stvaranja kostima. Kazališnu predstavu shvaća kao jedinstvenu cjelinu satkanu od pojedinosti gdje svaki „kotačić“ ima svoju važnost. Marita ne skriva da uživa provoditi vrijeme na probama, od čitaćih do onih završnih, to joj je jedan od omiljenih dijelova posla. Naime, u tom se procesu te kontaktu s redateljem i glumcima stvara ideja o sinergiji teksta, glumaca i završnog proizvoda, predstave. Kako kaže, u svom profesionalnom pristupu vodi se sljedećom premisom – uloga kostima potpuno je u službi predstave, njihova detaljnost i osmišljenost je neupitna, svakako nenametljiva, te nikako ne smije odvlačiti pažnju gledatelja. Svaki od tih detalja provjerava se na samom završetku, na kostimiranoj probi, koja za nju predstavlja ono što glumcima primjerice predstavlja sama premijera – krunu rada na projektu.
Pogrešno bi bilo pomisliti da kreativci u svom radu imaju mnogo vremena za „punjenje baterija“ i „hvatanje“ inspiracije. Ova kostimografkinja godišnje nerijetko radi i na nekoliko projekata istodobno, pa joj dani znaju prolaziti u intenzivnom obilasku proba. Takav stil života i posla stvara, govori nam, zavodljivi ritam koji ju motivira i za sljedeće projekte, a o kojima počinje razmišljati odmah po završetku svake premijere. Nemoguće je ne postaviti joj pitanje dogodi li joj se koji put da „naleti“ na neke nerealne zahtjeve redatelja i glumaca…
– U mom poslu, a pretpostavljam da je tako i u svakom drugom, smatram da je važno ostvariti povjerenje i kvalitetnu komunikaciju s ljudima s kojima radite. Naravno da redateljeva vizija ima prednost i to je neosporno. Međutim, volim pridonijeti svojim izričajem, svojom idejom koja će se temeljiti na dramaturgiji, redateljskim smjernicama, scenografiji, a s ciljem estetske i tehničke preciznosti. S nekim sam redateljima radila puno puta i mnogi od njih mi znaju reći da napravim sve kako želim, jer mi vjeruju. Takvu vrstu povjerenja posebno cijenim, jer znam da smo radeći zajedno došli do te razine komunikacije da znaju da neću raditi kostime za sebe, nego u funkciji predstave. Čin stvaranja kazališne predstave nije prostor za razvijanje ega, već za timski rad u kojem svi članovi uče i kreativno rastu, pa tako i ja.
Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Violeta Šunić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
