Nakon nedavne smrti Kirka Douglasa, od velike generacije koja je stvarala filmsku povijest u Zlatno doba Hollywooda, među živima je još samo Douglasova vršnjakinja Olivia de Havilland, koja bi 1. srpnja trebala proslaviti 104. rođendan
Početkom veljače ove godine, baš nekako u vrijeme dok smo još s distanciranim zanimanjem dobrohotno pratili pokušaje kineskih vlasti da zaustave širenje epidemije koronavirusa SARS-CoV-2 u Wuhanu, svijet je – nešto prije virusa – obišla vijest o smrti slavnog hollywoodskog glumca Kirka Douglasa. Bilo je to vrijeme u kojemu je još uvijek vladalo “staro normalno”; vrijeme u kojemu smo se rukovali, odlazili na koncerte i putovali zrakoplovima, a ljude s kirurškim maskama na licu još smo uvijek smatrali poremećenim čudacima. Kirk Douglas umro je u srijedu 5. veljače u svom domu u 104. godini života, a čini se da je i svoju smrt, baš kao i čitavu karijeru, savršeno isplanirao – da je umro samo nekoliko mjeseci kasnije, morao bi svoje zadnje dane proživjeti u svijetu “novog normalnog”; u pandemijskom svijetu globalne karantene, nastupajuće ekonomske krize bez presedana i rastućih međurasnih napetosti u njegovoj voljenoj Americi. Ovako je omiljeni glumac otišao spokojno, kao jedna od posljednjih velikih zvijezda Zlatnog doba Hollywooda. Clark Gable, Humphrey Bogart, James Stewart, Cary Grant, Gregory Peck, John Wayne, Henry Fonda, Spencer Tracy, Gary Cooper – da spomenemo samo najveće muške glumačke zvijezde starog Hollywooda – svi su oni odavno, kako bi rekao Krleža, preplivali na drugu obalu, a sada im se pridružio i Douglas, filmski Spartak za kojega smo, unatoč činjenici da ga je rimski vojskovođa Kras dao razapeti uz još šest tisuća poraženih robova duž Via Appije, vjerovali da je besmrtan.
Rođen kao Issur Danielovitch 9. prosinca 1916. u gradiću Amsterdamu u američkoj saveznoj državi New York, Kirk Douglas je tijekom svog dugog života svjedočio golemim promjenama u filmskoj industriji. Odrastajući u provinciji američkog sjeveroistoka, kao dječak je zadivljeno gledao, odnosno slušao prve zvučne filmove, u srednjoj školi je nastupajući u amaterskim predstavama sanjao da jednoga dana postane profesionalni kazališni glumac, a pošto je dobio stipendiju za prestižnu Američku akademiju dramskih umjetnosti u New Yorku (gdje je studirao glumu u grupi s Betty Joan Perske, kasnije poznatijom pod umjetničkim imenom Lauren Bacall), zaljubio se u veliko platno i odlučio postati filmski glumac. Nakon Drugog svjetskog rata, koji je proveo na Pacifiku kao komunikacijski časnik na protupodmorničkom brodu USS PC-1139, snimao je reklame i glumio u sapunicama, da bi već 1946. godine dobio jednu od glavnih uloga u hollywoodskom filmu “Neobična ljubav Marthe Iver”. Bio je to početak niza velikih Douglasovih filmskih uloga koje su ga proslavile diljem svijeta, a zahvaljujući svom specifičnom izgledu – širokim jagodicama, strastvenom pogledu i karakterističnoj rupici na bradi – postao je jednim od globalno najprepoznatljivijih filmskih lica. Kirk Douglas je u sljedeća dva desetljeća kao glumac i producent, zajedno s drugim filmskim velikanima, oblikovao američko filmsko stvaralaštvo, u razdoblju koje će kasnije biti opisano kao “Zlatno doba Hollywooda”.
Kirk Douglas se zapravo priključio karavani kad je ona već odavno bila krenula. Nakon što su braća Lumiere krajem 19. stoljeća izumila pokretne slike, rani filmski stvaratelji polako su učili kako iskoristiti sve mogućnosti novog medija, uz asistenciju inženjera koji su razvijali filmsku vizualnu i, nešto kasnije, zvučnu tehnologiju, u procesu koji, zapravo, traje i danas, dosegavši uvođenjem CGI-ja nove vrhunce o kojima pioniri filma nisu mogli ni sanjati. Dok današnjim filmskim kreativcima u snimanju filmova jedino ograničenje predstavlja njihova vlastita imaginacija – i proračuni koje im odobre producenti – prvi filmski entuzijasti morali su se snalaziti s onim što su imali. A nisu imali puno toga.
Tekst: Darko Vlahović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
