Ako ste istinski kavoljubac i planirate put u New York, onda je ovo pravi tekst za vas. Vodimo vas u najbolje njujorške lokale kada je o kavi riječ…
Dobro je poznato da je kava dio američke kulture, jednako kao i jeans ili rock’n’roll. S druge strane, europski posjetitelj Sjedinjenih Država, posebno onaj ovisan o ritualu talijanskog espessa, radilo se o Talijanima ili Hrvatima, odnosno kulturom espressa osviještenim Skandinavcima, s pravom će se pribojavati onoga što ga čeka ujutro uz doručak i kako će zadovoljiti svoje dnevne potrebe za tamnom mirisnom tekućinom. Naravno, u trendovski i kulinarski osviještenim gradovima, poput Seattlea, Portlanda, San Francisca, New Yorka, Los Angelesa, San Diega i Chicaga, neće biti nikakvih problema. Profinjeni europski kavoljubac sasvim će se lijepo snaći i na nešto manje očekivanim mjestima, kao što su Denver, Boston, Washington, Philadelphia i Minneapolis, pa čak i u Miamiju, Atlanti, Austinu i Las Vegasu. No, između tih oaza može očekivati svašta. Istini za volju, teško da će ga turistički privući mnogo toga izvan nabrojanoga, a budući da će većina onih koji se upute preko Atlantika svakako posjetiti New York, vrijedi pogledati što se tamo najboljega nudi za ljubitelje kave.
Odmah treba reći – ima mnogo toga, jer su Njujorčani prilično izbirljivi i razmaženi, pa je i kultura espressa na visokoj razini. A sve ima dobre razloge. „Kava je zapravo jedino talijanski espresso, taman poput sovina gnijezda u ponoć. Jedan gutljaj spržit će vaše krajnike, a dva ulaštiti cipele“, pisao je još 1948. Clementine Paddleford, novinar „New York Herald Tribunea“. Ako se i ne radi o prvom zapisu o espressu u američkome tisku, vjerojatno je najuvjerljiviji vizionarski opis ludila za espressom koje će zahvatiti New York 60-ih.
Iako patent za prototip modernog espresso aparata datira iz 1884., ta je sprava na paru u SAD stigla tek početkom 20. stoljeća. Prvi espresso aparat u gradu, pušten u pogon 1911., posjedovao je pijemontski restoran Barbetta na Zapadnoj 46. ulici, otvoren 1906., koji postoji i dandanas. Restoran je još 1962. nudio beskofeinski espresso, a i danas nudi kratki jelovnik s fokusom na espresso, koji prati klasike kao što su domaći angolotti i kruške pečene u crvenome vinu. U Downtownu, točnije Greenwich Villageu, osebujni kavanar Dominic Parisi u svome je lokalu Caffè Reggio, otvorenome 1927., prvi nudio espresso stanovnicima četvrti talijanskih doseljenika, umjetnika i drugih boema. Parisijev ponos bio je monstrum od espresso aparata opločen niklom koji je dominirao malenom salom. Bilo je to mjesto gdje se u New Yorku služio prvi kapučino, napitak koji su „osobito voljele dame“.
Caffè Reggio je poslužio kao uzor za brojna umjetnička utočišta i kafiće koji su od 40-ih do 60-ih preplavili okolicu Washington Squarea u srcu Villagea. Baš kao i danas, espresso je u New Yorku tog doba značio različite stvari različitim ljudima. U finim restoranima Uptowna predstavljao je sofisticiranu moć, a u zadimljenim barovima i klubovima Downtowna kontrakulturu i kozmopolitizam. Slikari, kipari i protestni pjevači okupljali su se u četvrtima Little Italy i Greenwich Village, u lokalima poput Peacocka, a oni koji su pohodili Operu na prestižnim mjestima poput Coffee Milla, a ipak svi uz isti napitak. Korejski i Vijetnamski rat, a poslije i slab urod kave širom svijeta, donijeli su visoke cijene kave, pa su se mnogi okrenuli instantnim verzijama. I 70-e i 80-e nisu bile sretno doba za njujorške ljubitelje espressa, talijanske imigrante i italofile, a jedina utočišta u to vrijeme predstavljale su specijalizirane talijanske trgovine i restorani. Sve je to natjeralo gurmane da ulažu više vremena, novca i zanimanja u finu kavu, baš kao da se radi o najcjenjenijim vinima.
Malo po malo, nastojanja su urodila plodom, pa je na prijelazu iz 80-ih u 90-e New York zahvatila pomama za espresso barovima i „kavom kao kulinarskim užitkom“. Prvi Starbucks, otvoren 1993., pokrenuo je pravu lavinu, pa je tri godine poslije Manhattan brojao više od 200 kafića specijaliziranih za kavu. No, potkraj 90-ih, generički espresso barovi, nastali prema uzoru na one sa Zapadne obale, te tada već notorni Starbucks, više nisu zadovoljavali Njujorčane, koji su tražili više „East Coast flaira“. Na scenu je stupio „coffee guru“ Kenneth Nye, koji je 2001. u East Villageu otvorio kafić pod imenom Ninth Street Espresso (danas ima tri ispostave). Slijedili su ga pržionica, trgovina i kafić Gorilla Coffee u Brooklynu te slični Joe Coffee Company u West Villageu, koji je otvorio i ispostave na Union Squareu, u četvrti Chelsea i dalje po Manhattanu. Tijekom prvih 15 godina novog tisućljeća, Njujorčani su u svojem omiljenom espressu pokušavali otkriti što znači „samo u New Yorku“. Abraço Espresso na Istočnoj 7. ulici možda je najbolji primjer – minijaturni kafić u kojem se espresso pije isključivo stoječki, dok je Everyman Espresso na West Broadwayu privukao mušterije iz svih kulturnih krugova grada, ono što New York i inače čini tako posebnim.
Tekst: Velimir Cindrić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
