Većina posjetitelja Tbilisija, gruzijske prijestolnice, osim vinskih podruma neće zaobići ni sumporne kupelji po kojima je grad i dobio ime
Ranom zorom stižemo letom iz Münchena u Tbilisi, gruzijsku prijestolnicu smještenu u podnožju Malog Kavkaza, omeđenu planinama sa triju strana, što gradu daje zanimljiv oblik amfiteatra. I vrlo brzo zamjećujemo nešto što bismo mogli reći da definira čitav Tbilisi – nevjerojatni kontrasti uočljivi na svakom koraku. Po izlasku iz hipermoderne zrakoplovne luke koju je dao izgraditi nekadašnji gruzijski predsjednik, a sada odbjegli Mihail Saakašvili, preuzimamo kombi i odmah po izlazu s naplatne rampe priključujemo se na glavnu aerodromsku cestu prema gradu. Prepuna je rupa, nešto što zasigurno ne očekujete nakon impozantne zračne luke. Putem prema našem unajmljenom stanu u gradskom središtu, vozimo slalom između rupa i sa zanimanjem pratimo nevjerojatne vizure mimo kojih prolazimo. S jedne strane, tu su poluurušene radničke potleušice, zaostale iz bivšeg sustava, a s druge fascinantna, ultramoderna zdanja od čelika i stakla, začudnih oblika, većinom sagrađena za vrijeme Saakašvilija koji je jednom izjavio kako bi sigurno postao arhitekt da nije tako rano krenuo u politiku. Prolazimo dalje pored ružnih sivih zgrada sovjetskog tipa, dok se u daljini na jednom brdašcu ljeska pozlaćena stožasta kapa tornja na novoobnovljenoj pravoslavnoj crkvi, kakvih u gradu ima na desetke. Možete biti sigurni da će vam Tbilisi pružiti “tulum za oči”, jer to je grad u kojem svi ti kontrasti zapravo funkcioniraju vrlo skladno i čine ovo mjesto čudnovatim i jedinstvenim. Na jednoj od uzvisina iznad grada, već izdaleka smo ugledali i velebni aluminijski kip mlade Gruzijke u narodnoj nošnji, kojeg Gruzijci zovu Kartlis Deda, u prijevodu Majka Gruzije. Djevojka koja simbolizira gruzijsku naciju, u jednoj ruci drži mač za zaštitu od neprijatelja, a u drugoj posudu za vino za goste dobronamjernike.
Tbilisi koji je “službeno” osnovan u 5. stoljeću, ali bilježi i tragove starijih naselja, bio je na vjetrometini mnogih vladara. Smješten u blizini Puta svile, na razmeđi između Europe i Azije, bio je idealna meta mnogih naroda – tu su vladali i pustošili Rimljani, Perzijanci, Turci Seldžuci, Mongoli, Osmanlije, Rusi… Stoga je mač bio važno obrambeno sredstvo i simbol borbe za održanjem. U drugoj je njezinoj ruci posuda za vino, a porijeklo vinove loze, koliko je do sada poznato, staro je kao i sama Gruzija što potkrepljuju brojni znanstveni dokazi. Gruzijci za sebe vole reći da su prapostojbina vina jer se na ovim prostorima vinova loza, Vitis vinifera, uzgajala još prije osam tisuća godina. Čak i sama riječ vino, prema nekim izvorima, potječe od gruzijske riječi “gvino”. Istini za volju, susjedna Armenija ne zaostaje na tom području – tamo je, u pećini pored mjestašca Areni, nedavno otkrivena najstarija vinarija na svijetu, stara šest tisuća godina. U svakom slučaju, za razliku od Armenije, Gruzija ima kontinuitet u proizvodnji vina, budući da je i za vrijeme Sovjetskog saveza bila glavni izvoznik vina za Rusiju i ostale sovjetske republike, dok se Armenija više koncentrirala na proizvodnju konjaka (brandyja). U Gruziji postoji čak petstotinjak različitih sorti grožđa, no u vinarstvu se koristi samo njih tridesetak. Stoga posjetiti Tbilisi i ne probati neka od poznatih gruzijskih vina bilo bi ravno svetogrđu. Mi smo već prvi dan boravka svratili u podrumski restoran Racha, nazvan po istoimenoj pokrajini na zapadu zemlje, za kojeg smo se odlučili pročitavši gomilu pozitivnih recenzija na TripAdvisoru. Ovdje se, uz tradicionalnu gruzijsku hranu, poslužuje i poludesertno vino Hvančkara, nekad omiljeno Staljinovo vino, koje se i nama na prvu svidjelo. Ima zagasito crvenu boju i dosta voćnih nota koje pristaju uz mesna jela po kojima je Gruzija poznata. Gurmanima preporučujemo da se svakako priključe nekoj od gastro tura nazvanih Culinary backstreets (www.culinarybackstreets.com) gdje za manje od šesto kuna mogu cijeli dan uživati u kušanju gruzijskih specijaliteta i vina.
Tura počinje posjetom najvećoj tržnici Tbilisija, koja se nalazi blizu Dinamovog stadiona. I Tbilisi, kao i Zagreb, ima svoj Dinamo koji nastupa u prvoj gruzijskoj ligi. U ljeto 2016. zagrebačka je momčad, u 3. pretkolu Lige prvaka, dvaput svladala svog imenjaka – na maksimirskom stadionu bilo je 2-0, osam dana kasnije u Tbilisiju 1-0. Stadion u Tbilisiju izgrađen je 1937., no sedamdesetih godina u potpunosti je rekonstruiran i može primiti do sedamdeset tisuća navijača. Glavna gradska tržnica smještena nadomak stadiona ima neobično ime – Bazar dezertera. Naime, početkom 20. stoljeća ovdje su dolazili vojnici-dezerteri ruske carske vojske i prodavali oružje i opremu. Proteže se na čak dvije tisuće kvadrata i ovdje ćete, uz svježe namirnice, naći i neka od jednostavnijh gruzijskih jela. Među njima je lobiani – tradicionalna pogača punjena grahom i pečena u glinenoj peći. Na svakom drugom štandu zamijetit ćete i najpoznatiji gruzijski slatkiš – churchkhelu. Radi se o orasima nanizanima na konac, umočenim u sok od grožđa ili nara. Tura se nastavlja posjetom jednoj od simpatičnih zalogajnica koje služe odlične khinkale, gruzijske okruglice punjene mljevenim mesom, lukom, čilijem i drugim začinima. No, “highlight” ture definitivno su posjeti vinskim podrumima, kojima Tbilisi obiluje. Iznimno popularan je vinski podrum Vino Underground, kao i vinoteka 8000 Vintages.
Zanimljivo mjesto koje gruzijsku hranu i vino objedinjuje u jednu, jedinstvenu priču s osobnom notom, svakako je stan liječnika Zure Natrošvilija. On je na dvjestotinjak stotina kvadrata svoga prostora odlučio otvoriti mali privatni restoran u domaćoj atmosferi, a na terasi iznad stana, u onome što je trebalo postati bazen za djecu, ukopao je u pijesak 43 kvevrija, tradicionalnih gruzijskih glinenih posuda za proizvodnju i čuvanje vina. Tako je nastala Bina 37, potpuno netipičan restoran u koji gosti ulaze pritiskom na portafon, uz, naravno, pretho-
dnu najavu, te vožnju liftom na osmi kat stambene zgrade s koje se pruža pogled na Tbilisi. Ovdje, u nekadašnjem dnevnom boravku Zurine obitelji, uz tipična gruzijska jela i “kućno” vino, svaki stranac osjećat će se pomalo Gruzijcem. Meni za dvoje stoji 150 gruzijskih lara (oko 370 kuna), uključuje i neograničeno kušanje vina, a ako imate sreće, možda i a cappella pjevanje tradicionalnih gruzijskih pjesama.
Većina posjetitelja Tbilisija, osim vinskih podruma neće zaobići ni sumporne kupelji po kojima je grad i dobio ime (riječ tbili znači “vruće”, a Tbilisi bi značilo “vruće mjesto”). Na sjeveroistočnim obroncima grada postoji tridesetak vrućih izvora, temperature između 24 i 46 °C. U 12. stoljeću iz tih se izvora opskrbljivalo preko šezdeset javnih kupelji. U četvrti Abanotubani, u starom dijelu grada, uzdižu se kupolasti krovovi starih kupelji, od kojih neke potječu iz 17. stoljeća. Među njima je najpoznatija Chreli kupelj u koju je zalazio Aleksandar Sergejevič Puškin, znameniti ruski pjesnik. Za masažu i “ribanje” ovdje ćete izvojiti oko 150 kuna. Kad smo već kod Puškina, nedaleko odavde nalazi se i tzv. Ljermontova kuća u kojoj je, eto, boravio još jedan poznati ruski pjesnik, tijekom 1837. godine. To nije sve: u Tbilisiju je svoje prve priče napisao i veliki Tolstoj, a Maksim Gorki je ovaj grad nazivao svojim drugim domom. U 19. stoljeću Tbilisi je bio iznimno popularan i prosperitetan grad, ujedno i glavni grad Zakavkazja. Budući da je ljeto bilo u punom zamahu, pa su temperature bile visoke, mi smo ipak preskočili tople sumporne kupelji i umjesto toga odlučili se žičarom uspeti na Narikalu, najstariju tvrđavu u Tbilisiju koju su izgradili Perzijanci još u 4. stoljeću. Prethodno smo prošetali starim dijelom grada i njegovom središnjom ulicom Shavteli, prošavši pored najstarije i najšarmantije crkve u glavnom gruzijskom gradu, Anchiskhati bazilike iz 6. stoljeća, te otkvačenog, nadrealističnog kazališta lutaka u obliku iskrivljenog srednjovjekovnog tornja.
Nasred ulice, simpatični starčić svira jazz na klaviru, dok za susjednim štandom prodavač nudi knjige na ruskom, od kojih smo dosta naslova nekoć čitali za lektiru. Potom prelazimo rijeku Mtkvari preko još jednog arhitektonskog stakleno-čeličnog čuda, Mosta mira. Iako je most, kako je to Saakašvili zamislio, trebao biti simbolom tranzicije iz nekadašnjeg sustava u bolju budućnost, maštoviti promatrači u neobičnoj formi mosta pronašli su sličnost s higijenskim uloškom pa ga često nazivaju i Always Ultra… S druge strane mosta započinje park Rikhe na kojem su se nekada odmarale karavane na putu iz Perzije, a danas su ovdje plešuće fontane, neobične skulpture i dvije divovske aluminijske “tube” u kojima se nalaze koncertne dvorane, sagrađene također za vrijeme arhitektonski “navudrenog” Saakašvilija. Iznad toga uzidiže se i njegova bivša rezidencija, impozantna predsjednička palača u kojoj stoluje i sadašnji gruzijski predsjednik, i koja se vidi iz gotovo svih dijelova grada.
Ulazimo u staklenu kabinu supermoderne žičare, otvorene 2012. godine. Pogled je fascinantan – iz staklene kabine vidi se gotovo čitav grad, s rijekom Mtkvari i Mostom mira ispod nas. Gledamo potom obližnje brdo Mtatsminda do kojeg vodi uspinjača izgrađena još za zloglasnog Berije, Gruzijca kojeg je Staljin povukao u Moskvu i postavio ga na čelo tajne policije. Isti posao Berija je revno radio i u Gruziji gdje je dvadesetih godina prošlog stoljeća “očistio” čitavu gruzijsku aristokraciju, a preko masovnih grobnica na jednom od brda ponad Tbilisija, dao je izgraditi novu četvrt Vake u kojoj danas živi elitni sloj gruzijskog društva, kao i dosta stranaca. Na brdu Mtatsminda, kojeg nazivaju i Svetim brdom (jer se ovdje nalazi špilja u kojoj je živio sveti David u 6. stoljeću), Berija je dao sagraditi veliki kompleks restorana i kafeterija, a uz to je otvoren i zabavni park s mnogim sadržajima. U blizini se nalazi i manastir Mamadaviti posvećen svetom Davidu, a tu je i Panteon te groblje na kojem su pokopani velikani gruzijskog kulturnog života, pjesnici, slikari, kritičari, filozofi, ali i Staljinova majka.
Žičarom stižemo na tvrđavu Narikalu koju su izgradili Perzijanci, a potom ju je proširio kralj David početkom 12. stoljeća. Davida IV. Gruzijskog nazivaju još i Davidom Graditeljem, jer je bio začetnik Gruzijskog zlatnog doba. Smatra se najvećim i najuspješnijim gruzijskim vladarom u povijesti. S tvrđave se pruža pogled prema Botaničkom vrtu s druge strane, prekrasnom zelenom pojasu grada, popularnom za šetnju i relaksaciju. Osnovan je kao kraljevski vrt još u 17. stoljeću, s prirodnim vodopadom i lijepo uređenim parkom. Za vrijeme sovjetske vladavine, park je proširen, ali s vremenom i prilično zapušten. Sve dok brigu o financiranju nije preuzeo gruzijsko-ruski oligarh Bidzina 
Ivanišvili. On je pokrio troškove uređenja i doslovno spasio park od propasti. Danas se proteže na više od stotinu hektara i sadrži oko pet tisuća biljnih vrsta. Stanovnici Tbilisija rado ovdje dolaze na piknik, a mladencima je to omiljeno mjesto za fotografiranje. U blizini se nalazi i nevjerojatna futuristička vila gore spomenutog milijardera Ivanišvilija koji je prema časopisu Forbes jedan od 160 najbogatijih ljudi svijeta i definitivno najbogatiji čovjek u Gruziji. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na preko šest milijardi dolara što je trećina gruzijskog BDP-a. Bidzina se obogatio još osamdesetih godina u Rusiji uvozeći računala i moderne telefone koji su postali hit, a kasnije je razgranao biznis na poslove s metalom, rudama, nekretninama i bankama. Uplovio je i u političke vode osnovavši stranku Gruzijski san prema rap pjesmi svoga sina Bere, te je kratko vrijeme bio i na poziciji premijera (u razdoblju nakon Saakašvilija). I danas je aktivan u politici, nedavno je najavio povratak na čelno mjesto u stranci.
Iako posjeduje nekretnine po Gruziji, Rusiji i Francuskoj, njegova rezidencija u Tbilisiju zaista je pravo čudo arhitekture. Projekt je započeo ruski arhitekt Mihail Kazanov, a završio ga je poznati japanski arhitekt Shin Takamatsu. Vila od čelika i stakla koja se sastoji od više objekata, a svaki izgleda “luđe” od drugoga, podsjeća na neki otkvačeni znanstveni institut ili futurističku zračnu luku. Ukupna vrijednost ovog čuda je vrtoglavih 50 milijuna dolara, što ne začuđuje kad znamo da se tu nalazi i toranj s rotirajućim restoranom na vrhu, umjetni vodopad te ogromni akvarij s morskim psima i egzotičnim ribama.Koliko nas je frapirala priča oko nevjerojatne James Bond vile najbogatijeg Gruzijca, toliko su nas šarmirale tradicionalne gruzijske kuće koje smo idući dan posjetili unutar Muzeja na otvorenom. Ovdje, u lijepom prirodnom ambijentu na rubu grada, nalazi se sedamdesetak kuća dopremljenih iz čitave Gruzije. Osim što ćete tu naučiti štošta o različitim pokrajinama, stilovima i razdobljima u tradicionalnoj arhitekturi, saznat ćete i o drevnom načinu proizvodnje vina u kvevrijima, glinenim posudama ukopanim u tlo, tradiciji koja se očuvala sve do današnjih dana. O tome će vam sve ispričati ljubazni domaćini, zaposleni u muzeju, koji će vas dočekati u kućama i objasniti kako se nekad živjelo na selu, koji su bili najvažniji zanati u Gruziji, što se kuhalo… Tu se, u jednoj tradicionalnoj kući, nalazi i zgodan restoran s velikom terasom s pogledom na grad. Odmah smo se smjestili u hlad vinove loze i pojeli jedan od najboljih šašlika (veliki ražnjići) u Gruziji. Uz šašlik, kušali smo i vrlo dobro gruzijsko pivo, makar prednost ipak dajemo njihovom vinu. Ipak je Gruzija pradomovina vina…
Staljinov muzej u Goriju
Posjetiti Tbilisi, a ne obići gradić Gori gdje je rođen najpoznatiji i najzloglasniji Gruzijac, Iosif Besarion Džugašvili, poznatiji kao Josif Visarionovič Staljin, bila bi prava šteta, pa smo se uputili u taj 70 km udaljeni grad. U oružanom sukobu s Rusijom 2008., Gori je dosta stradao, a tijekom samo nekoliko mjeseci u zračnim napadima poginulo je oko šezdesetak stanovnika. Gori nije ni po čemu atraktivan, osim možda po prekrasnoj prirodi koja ga okružuje te po Staljinovom muzeju koji se nalazi u samom centru Gorija, gdje se nekad nalazio i 17 metara visoki kip Staljina, srušen 2010. godine. Muzej je utemeljen 1957. godine, a zatvoren krajem osamdesetih kada je došlo do konačnog razlaza sa Sovjetskim Savezom. No, s obzirom na to da je interes za Staljinovo rodno mjesto i dalje bio velik, muzej se vrlo brzo ponovno otvorio i danas ga posjećuje dosta Gruzijaca, Rusa i drugih turista.
Muzejski kompleks se sastoji od dva zdanja. Prvo je trošna kućica u kojoj se 1879. godine rodio mali Josif, od milja zvani Soso, i koja je zapravo manja i puno neuglednija od Titove hiže u Kumrovcu. No zato se njegov zemljak Berija, kojeg je Staljin postavio na čelo KGB-a, pobrinuo da mjestu prida važnost koju “zaslužuje”, pa je oko trošne kućice sagradio pravi pravcati dorski hram. Sve skupa izgleda prilično nakaradno. S druge strane malog trgića na kojem je novopostavljeni, ali znatno manji Staljinov kip, nalazi se raskošno zdanje muzeja u stilu talijanske neorenesanse. Efekt koji se ovdje želio postići gotovo je religioznog karaktera. Izlošci, instalacije, dekori osoblje zaposleno u muzeju i dalje odaje dojam da doba SSSR-a još nije prošlo i da je Josif Visarionovič i dalje osoba od najveće počasti koja izaziva golemo strahopoštovanje. Osjećaj kada ulazite u muzej je kao da ulazite u crkvu ili kazalište, toliko se pazilo na svečani dojam koji će na posjetitelja ostaviti ovaj grandiozan prostor.
Hodamo po velikom crvenom tepihu ponad mramornih stepenica – i dočekuje nas još jedna impozantna skulptura vrhovnog vođe. U prvom dijelu muzeja prolazite kroz velebne dvorane prepune raznih memorabilija iz Staljinovog ranog života: od njegove fotografije kao mladog pjesnika (da, dobro ste pročitali – Staljin je bio pjesnik!), pa do fotografija njegove obitelji na kojima se posebno ističe njegova majka. Uokvireni na zidovima, mogu se pročitati i neki od Staljinovih stihova i mudrih izreka. Izložena je i Staljinova zadnja kutija cigareta i njegov omiljen zimski kaput. Tu su tipično socijalistički kičaste slike velikog vođe koji veselo podiže djecu u naručje ili drži govor pred članovima Centralnog komiteta (povjesničari se inače slažu da je Staljin bio vrlo loš govornik). Potom slijedi i soba s darovima koje je Staljin primao od drugih državnika, redom komunističkih vođa. Posljednja soba samo potvrđuje da je Staljinov muzej napravljen sa svrhom da služi kao posveta osobi kojoj se i danas dolazi klanjati mnoštvo ljudi, mahom Rusa, bez obzira što se radi o čovjeku koji je odgovoran za istrebljenje i nestanak desetaka milijuna ljudi. U toj sobi, unutar malog amfiteatra obloženog grimizom, nalazi se posmrtna maska jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća. Ni na jednom mjestu unutar muzeja nećete pročitati ništa što bi moglo kompromitirati ovog diktatora. Objasnili su nam da su Gruzijci itekako svjesni njegovih zločina, ali ovdje u Goriju Staljin se pretvara u komercijalu, nešto što Gori može turistički prodavati…
Tekst i fotografije: Ivana Kovačić
