U splitskom hotelu „Ambasador“ 1. listopada otvara se prva prodajna izložba našeg čuvenog fotografa Ive Pervana
Riječ fotografija znači pisanje svjetlom, od grč. phos (svjetlo) i graphê (pisati). Dakle – svjetlopis. Antonim riječi svjetlo jest mrak, pa slikarska i slikopisna umjetnost ukida granicu između svjetla i mraka jer u svjetlu nalazi mrak, a u mraku svjetlo. Neizbrojiv je broj nijansi prijelaza mraka u svjetlo i svjetla u mrak. Početak svega što jest događa se pojavom svjetla: „I reče Bog neka bude svjetlo i bi svjetlo“, kaže Stari zavjet. Mrak je potreban svjetlu da bi bio mrak, svjetlo mraku da bi bilo svjetlo, a oboje da bi viđenje bilo moguće. Prijelazi između svjetla i mraka ili mraka i svjetla likovne su riječi tajnog jezika čiju sintaksu vizualne komunikacije uči slikar da bi slikom mogao što sugestivnije dočarati slikarski neiskusnom oku njemu nevidljiv svijet.
O kameri sanjao je i veliki Leonardo da Vinci. On je u ranom XVI. stoljeću opisao fenomen „camera obscura“ – preslikavanje stvarnosti u zamračenoj prostoriji u koju prodire sunčeva svjetlost kroz malu rupicu te stvara obrnutu sliku vanjskog svijeta na suprotnom zidu. Kada je Louis Daguerre tu Leonardovu zamračenu sobu (camera obscura) pretvorio 1839. u Parizu u malu prenosivu kutiju – kameru, pojavila se iluzija da ta tehnička naprava omogućuje svakome da bude slikar bez truda – pritiskom prsta na dugme dagerotipskog aparata, nazvana tako po njegovu izumitelju Francuzu Louisu Daguerreu. Splićanin Ivo Pervan dokazuje da ni najsuvremenije fotografske kamere ne omogućuju lakoću fiksiranja odraza stvarnosti u kameri. On kaže da fotografija ne nastaje u kameri već u fotografovu mozgu. Pervan kreće na dugo putovanje i u prostoru i u vremenu da bi svojom dagerotipskom napravom otkrivao čuda pojavnoga svijeta, da bi omogućio viđenje neviđenog, da bi fascinirao otkrićem nevidljivog, da bi u statičnoj stvarnosti nepokretnog otkrio dinamiku njegovih mijena u različitim vremenskim trenucima u zavisnosti od kretanja nebeskih elemenata, kao i zaustavljanje pokretnog, dinamičkog u vremenskoj inkantaciji dagerotipske čarolija.
U jednom intervjuu o svojoj fotografiji Ivo Pervan kaže: „Samo u jednom danu tog doba i u određeno doba dana, taj će fiksirani objekt imati optimalnu rasvjetu, a fotografija se temelji na rasvjeti. Prema tome treba prepoznati kad je to „pravo vrijeme”. Ako dobro izračunaš, dođeš i slikaš. Svi mi stalno gledamo; informacije koje prima oko – obrađuje mozak. On je taj koji prepoznaje i primjećuje. I upravo ta različitost percipiranja razlikuje pojedinca, kreativca, autora od drugih.” Izložba „Boje jadranske Hrvatske” (otvara se 1. listopada u splitskom hotelu Ambasador), tih četrdesetak fotografija na platnu sugeriraju ne samo teksturom podloge (platna) za ulja umjetnika kista, već i svojom tehnikom nazvanoj u povijesti slikarstva talijanskim terminom „sfumato”. Leonardo da Vinci na svojim je uljima primijenio prvi ovu tehniku omekšavanja rubova, pretapanja boja bez vidljivih obrisa da bi postigao dubinu treće dimenzije.
Uvođenje ove slikarske tehnike značilo je revoluciju u povijesti slikarstva. Napuštanje tradicionalnog linearnog pristupa slikarskom izrazu omogućilo je kreiranje vizualnog efekta dočaravanja atmosfere i sugestiju dubine treće dimenzije na slikarskoj dvodimenzionalnoj plohi. Tu tehniku rasplinjavanja obrisa, mekih sjena i dočaravanja dubine perspektive, primijenio je Leonardo u kreiranju svoje čuvene „Mona Lise“. Citirat ćemo ponovno Ivu Pervana o izazovu ove likovne tehnike iz vremena rane renesane: „Kad čovjek koji se bavi fotografijom, jednog dana dosegne trenutak u kojem počne snimati fotografiju atmosfere, to jest, sfumata, izmaglice – tog trenutka je taj čovjek dosegnuo jedan višu ili najvišu razinu u svom radu. Takav način rada je najzahtjevniji i praktično, prije nego dosegnete neku dob svog života, možete samo maštati o tome. Bit fotografije jest u primjećivanju.“
Piše: Joško Božanić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
